Svaki umjetnik visoko cijeni tišinu samoće i nasladjuje se bogatstvom njenih blagodeti . Svaki stvaralac smatra za neophodnu komponentu stvaralaštva samoću .
Ta samoća samo je naizgled samoća , a u samoj stvari toga ona to nije svakako . U tome okruženju on je u najdubljoj povezanosti i otvorenosti vidjenja svoga mikrokosmosa u makrokosmosu i obrnuto .

On je sličan po tome , Stvoritelju i pod Nebom vaspostavlja i kruniše svojim darom pečat otkrivenja .
Njegov genij jasno doživljava nevidljivo kao vidljivu stvarnost .
Njegovo srce hrli i čezne nesagorivom ljubavlju za Božanskim i onostranim .
O čemu običan čovjek samo misli da postoji , sanja da postoji ili uopšte ne vjeruje da postoji , a umjetnik je jasno i čvrsto spojen sa tim i živo to proživljava , u to se ovaploćuje i saživljava neprestalnom i djelateljnom izgradnjom sebe i čudesa genija ...