Šetao sam po kišovitom proljećnom danu gledajući u zemlju postavljao sam sebi hiljadu pitanja, a pitanja su mi se vraćala u grudi ko eho, bez odgovora.
Pokisao mokroga lica pjevušio sam I smijao se čitavome svijetu, nisam mrzio kišu, niti sam je više za nešto krivio, ne naprotiv...
Prvi put u životu prestao sam da ratujem sa divljom I neukrotivom kraljicom kišom I zagrlio je, jer sam napokon shvatio da je nevina ko djete I potom je nekim čudom I zavolio.
Čuo sam smiono pitanje koje mi je uputila, govoreći suzdržano : " Pobogu brate ko su ljudi ?"
U tome času u meni je nešto prepuklo, ne znam zašto I sada ne znam zašto, htio sam joj reći odmah bezbroj riječi, ali riječi su umirale jadno na usnama I izgubio sam svijest ošamućeno kloneći. Malo kasnije odgovorio sam kiši sa ishitrenom nezrelošću I mladalačkom ponositošću : " Ljudi su ljudi I kad nisu ljudi."

Djete je prepuno radosti, zaigrano pleše, baca kamenčiće I trči za loptom bezazleno I blagorodno osvjećuje dan, nesvjesno svoje radosti.
Ko je čovjek ? Ko je čovjek ? Ko je čovjek ?
Čitav svijet je ponavljao očajno to pitanje na koje nema odgovora !
O pakla za čovjeka pitati se vječno, a ne znati odgovora ???
Čak I u vječnosti na to pitanje čovjek neće dobiti odgovor I lebdjeće mu iznad glave ko štrašna tajna I usud njegov !