Sneni prašnjavi putniče vidi ti se mračna strana mjeseca u njedrima, ne umiri prije smrti koja pustoši jedino tijelo , ko je bolji, ko je prvi, nisam ni jedno ni drugo, oslobodi se sebe, pobjedićeš sve protivnike, ovaj dan je pogrebni san, stari pločnik uzan, čovjek na putu prosi pokoja žedan. Njene usne sladostrasno me ljube, neko bi rekao savršen čas za umiranje, dehidrirao sam ko ' pašče na popodnevnoj sparini od riječi volim te, ne vjerujem nikome, sa pticama I Suncem vodim ljubav I spavam zagrljen u krevetu, oči čeznu u nedogled nepovratno ko' jahači Apokalipse, uvlačim krvavi mač u korice, preko noći ostarih, razlupana mi je lobanja od slušanja laži bivših ljudi, ne vrijedi više stradati za mrtve ideale I ubijati izumrlu gamad, udahnuo I zadržao sam vazduh dovoljno dugo da se probudim u proljeće.

Zaklanjaju mi pogled neuki pouki bjesomučnoga sarkazma a puni samopouzdanja, izlizane fizionomije od vječnog traganja za novcem, defektni mediokriteti vajnih epiteta zidaju na pjesku kule srama koje podriguju od vrtloga tama.
Oživi sneni prašnjavi putniče  pregaženo srce I puls mrtvoga grada na užarenom asfaltu I daj mu drugi život, daleko od sebe i istine je čovjek koji kamenuje ljubav I pjesnike, osjećam se prokleto  usamljen pored toliko ljudi, život juri I prolazi dok sanjam more I uvele karanfile, mravljim koracima hrlim ka sreći I mucam o mudrosti ogrezao u prašini.