Pjesnička dušo kome to pišeš i pjevaš , zar ne
vidiš da ne vide i neće da vide tvoj tužan pogled sanjivo zagledan u laste .
Um i duh ko suza tiho i nježno se spuštaju , struje po hartiji nasmijanoj , ostavljajući tragove crvene i oči pospane !

Ko jeza kad podilazi , takav je njegov dolazak , o vi slijepi !
Ko bludni sin i Otac kad se sretnu , nakon mnogo godina i zagrle , tako se on raduje svome djelu .
Ko susret mojih i njenih usana , zrače i stihovi neodoljivom čežnjom .

Ko andjeo i Bog kada te zakrile mirovima u tamnoj noći prepunoj straha , dok drhtiš kao trska i ostavljen od svijeta , izdan od svojih ruku , tolika je ljubav u pjesnika .
Pero i mastilo što se razlivaju potocima i bol i zadovoljstvo koje razdiru dok poradja stihove , odjekivaju tupim udarcima metala dalekoga stranca i pozivaju na let kroz vrijeme , kroz vječnost i svijetove .

Krepka je mladost ta , jer uvijek traje i zar može da ostari , kad radja , stvara i oživljava ?
Pjesnički dah silniji je od vjetra i oluja , to su zraci sunčani kadifom posuti i lepršavi  u Hramu Svetome .