Misliti I rasudjivati tišinom osobina je velikih duhova !

Ljudi su najplodnije igračke
mašte stvarnosti
koje iščezavaju u vremenu
i prostoru
ploveći ka lavirintu otmene besmrtnosti ,
jedu hljeb i meso da utole
praiskonsku glad požude,
tumaraju žedni topline života
otužni kanibali mizere
glodju srce gorčinom suze nedovoljstva
i ko ' dresirane zvijeri izdišu
pod bremenom pukih besmislica
na cirkuskome podijumu
hraneći se najvarljivijim
publicitetom svijeta.

Na putu za Austriju, Grac...
28.04. 2018 godine.

Bože, ostavi mi njene oči,
dovijeka najdivniji miris srca
u brilijantnu zoru nek se u meni toči.

U jednom poljupcu čovjeka i žene nadahnuto se osjećaju i prostruje nezadrživo ko ' bujica cjelim bićem svi poljupci svijeta !

Živi !

Pretvori se u vodu,ne traži kukavna opravdanja, česta tegobna stanja su Preteča umiranja, zapjevaj o Raju, udiši vjetar svim bićem, postani beba, smjerno se prekrsti, gordeljivo čelo ka zemlji spusti , jezivog uhodu što te prati odpusti, zapleši srcem duboko po svemiru, dobrotom slovi,
širokim osmijehom žvaći vazduh, ne sumnjaj u Nebo, prigrli ga očima, uništi okovanu suzu na obrazu, trči po okeanu, opraštaj mrakoljublju ljudskom, živi dovoljno srčano da ne umreš, ispitivaj savjest da ko lutalica ne pogineš, svaki trenutak oblagorodi ljubavima, iscijeli bijesnilo u pogledu, razlupaj vrijeme I prostor, hitaj u beskraj, povrati sramni strah, budi klasje što čezne za Suncem, zaroni u jorgovan, život je najistinitiji vječnosti san, umij se božurom I mirotočićeš mislima, zavoli do kraja I shvatićeš da nema kraja, odleti na more, ne čekaj umiranje da bi se  rodio, preumi lik kako bi se oslobodio, usudi se biti drugačiji, ljepši, prosvjetljeniji, razvedi se od gnjile gareži, merdevinama blaženstva teži, budi pčela koja sakuplja nektar sa cvjeća, objavi sudnji rat krvniku u sebi,  vjeruj I progledaćeš, tek tada shvatićeš šta znači postojati, hodati po plamenu, suštinu slijediti, ne bludi hodnicima snova, skini paučinu sa glave,od purpura narod pati, radi zemne slave, najstrašnije je dušu izgubiti, zbratimi razbraćene, uveseli nage, kleči za unesrećene I živi od ovoga časa dovoljno srčano da ne umreš !

Sneni prašnjavi putniče vidi ti se mračna strana mjeseca u njedrima, ne umiri prije smrti koja pustoši jedino tijelo , ko je bolji, ko je prvi, nisam ni jedno ni drugo, oslobodi se sebe, pobjedićeš sve protivnike, ovaj dan je pogrebni san, stari pločnik uzan, čovjek na putu prosi pokoja žedan. Njene usne sladostrasno me ljube, neko bi rekao savršen čas za umiranje, dehidrirao sam ko ' pašče na popodnevnoj sparini od riječi volim te, ne vjerujem nikome, sa pticama I Suncem vodim ljubav I spavam zagrljen u krevetu, oči čeznu u nedogled nepovratno ko' jahači Apokalipse, uvlačim krvavi mač u korice, preko noći ostarih, razlupana mi je lobanja od slušanja laži bivših ljudi, ne vrijedi više stradati za mrtve ideale I ubijati izumrlu gamad, udahnuo I zadržao sam vazduh dovoljno dugo da se probudim u proljeće.

Zaklanjaju mi pogled neuki pouki bjesomučnoga sarkazma a puni samopouzdanja, izlizane fizionomije od vječnog traganja za novcem, defektni mediokriteti vajnih epiteta zidaju na pjesku kule srama koje podriguju od vrtloga tama.
Oživi sneni prašnjavi putniče  pregaženo srce I puls mrtvoga grada na užarenom asfaltu I daj mu drugi život, daleko od sebe i istine je čovjek koji kamenuje ljubav I pjesnike, osjećam se prokleto  usamljen pored toliko ljudi, život juri I prolazi dok sanjam more I uvele karanfile, mravljim koracima hrlim ka sreći I mucam o mudrosti ogrezao u prašini.

Najviše ljubavi ima u očima koje prežive more patnji brodolomnih !

Sablasan krik fazana začuo se iz šume prekinuvši
zanijemelu tišinu,
zatvorska straža
sumorno patrolira
oko zatvora,
mušice stidljivo lete
opijene svijetlom,
noć bode oči
okovane težinom
I tišti sanjivu dušu,
ljubav izgnano bludi
ko ' bezdomnik na putu
za obećanu Zemlju.

Pravim se da postojim
prošlost trese  ko' led pod nogama,
vrijeme mirom brojim
dovoljan, snažan
trpeljiv, milosrdan,
a samo sam pjena, sjena
nepodoban I duh odvratan,
ptić, žalopojka trena
smrtnik ništavan
razočarana žena
stranac zlokoban.

Ljubavna
                                   Balada

Sunčev sjaj
Samo ti i ja,
Julski raj
Žedno ispija dan...

Lipe mirišu
O ljubavi zbore
Dahću prolaznici,
Ulice žamore...

Srce moje,
Djeve išti
A bol u duši
Potmulo tišti...

Udahni mi,
Ljubav svetu
Zagrli,poželi me
Otkloni sjetu.
Djevo ,vjeruj
Požnjećemo žetvu...

Pih sa ljubavnog izvora,
Zagluši me zvuk žubora
Draga moja,
Počinuh u tvojim alejama,
Žrtvovah nebesa
Radi blaženstva
Udaljenog od bijesa...

Priroda sve voli
U mom krajičku
Ne marim za boli,
Tvoj lik slovi
Ko božur dok se moli...

Kada me dodirneš,
Noć je mila moja
Uvijek vedra osvaneš
Plavetnilo neba,
Poljubcima me obaspeš...

Ah,lepršava ko vjetar
Nečujno mi hodiš,
U sebi nosiš etar.
Ko te ne bih poželio
U naručju osjetiti,
Svako bih te zavolio
Spjevao ti,
Stihove najblistavije
Usnio mirise,
Djevojačke simpatije...

Samoća me nikad ne čini tužnim,ona je tu da mi nadomjesti snage,probudi klonulost duha. Samoća me čini živim,više nego prebivanje sa skupinom ljudi,jer se u njoj u potpunosti otkriva biće,bez lažnog paradisanog fiktivizma !

U samoći čovjek nikad nije sam,on je u svijetu stvarnijem i uzvišenijem od čulnog poimanja,predstavljen vladarem kreativnih figura!
Samoća izjeda,uništava neznavene ljude,sačinjava im misaonu tamnicu,čamotinju... Ono što neko naziva spoljašnjom samoćom,to je u stvari jedino unutrašnja praznina nekog,i otuda kreću sva nezadovoljstva !
Onda se lako ruši  ličnost u dijeliće,u ništorodne gadosti.
Premda njihova ličnost u suštini,sama po sebi nema osnovne obrazce za vitalno  postojanje,jer je razdjeljena u dosta stihijskih komada !
Samoća je pogubna za onoga ko gleda hipnotisan u maglu i proglašava je božanstvom !

Izrazena laskavost covjeka, je sustinsko neznanje njegovo,nezrelost i na kraju opustosenost cjelokupne licnosti ...

Vremenska vjecnost !

Svijet je u carstvu pakla,carstvo pakla je u svijetu!
Slavuji su u raju!
Majcinstvo hrli u znamenite legende.
Krvavi znoj i Krvava srca podviznicki se mole za spas svijeta.
U istini Bogocovjeka nalazi se jedina kraljevska kruna za ljude koja im poklanja titulu malih bogova.
Zlo je saznanje opustosenosti duha i nagosti tijela covjecijeg.
Priroda je radostan svjedok lucezarnih spjevova Svesijateljskih Ologositeljskih umova.

Srce hladno djubriste je pored puta.
Licemjernost je svegrijeh koji strmoglavljuje u ponor pakla.
Dijeca su najdivniji cvijece izniklo iz Raja.
Iskusenja su kalionica hrabrih vojnika.
Dosegnuti vrata Blazene ljubavi,znaci zrtvovati sebe i prokrvariti u boju.
Nikad ne ostariti i ne umrijeti,znaci ploviti ladjom vjecnosti ka Stvoriteljskoj Premudrosti.

Hedonisticki kult pomracena je gordost palih legiona.
Proljece je tihi glas njeznog srca,a ne krasnorjecivi govor sa usana.
Ljudi su opijeni materijom,pjesmu slavljenickog praznika pljuju i ismijavaju.
Kamenuju pravednike,kao sto nekad kamenovase prekrasnog svjetilnika Prvomucenika Stefana...

Svijet ne bjese dostojan!
                                  Drugi dio!

  Duhovi  njihovi  su Veseli Vrt Bozije ljubavi,
  Koje Bozija Ruka Premudro sakri i oduze od
  Svjetskog meteza,jer svijet ne bjese dostojan
  Angela u tijelu.
  U licnosti Svete Trojice Bogomudri Pokajnici
  Oslikase kao na platnu zivot najvelicanstvenijih
  Ratnika pod Nebom !

  Presladosnim Uciteljem Osladostise Sve i Sva!
  U tome je Med i Mlijeko ,Obecana Zemlja
  Preblazenog !
  Na najuzvisenijim Sinovima ljudskim
  Obistinise se Uistinu Hristove rijeci:
  Lisice imaju jame i ptice Nebeske gnijezda,
  A Sin Covjeciji nema gdje glavu zakloniti !!!

Svijet ne bjese dostojan!
                                    Prvi dio!

Da,stvarno pustinjaci podviznici koje
Svijet odbaci,taj svijet pretvoren u
Bezumnu sujetnu deponiju,
Prokljucao od paklenih dozivljaja !

I nije bio dostojan pustinjaka
Podviznika koji srce svoje sazdase u
Nezalazni Jerusalim !
U pustinjama prezrenim od svijeta i
Duboko siromasnim zivotom ,Sveti Slavni
Starci pohitase Tihim i Blagim,Najborbenijim
Hristovim koracima,ocarani Neizrecivim Roditeljem napojise se Besmrtne Vode!
Prebogati cuvari najvelicanstvenije Isusove
Molitve klecase pod vedrim Nebom moleci se krvavim suzama i ispijajuci Getsimansku Casu Promislitelja.Svoje
Suvonjavo isposceno tijelo krotise,zauzdavase do posljednjeg zemnog izdisaja !
Oni su Bozija najdublja i najizraziteljskija
Duhovna lira.
Stvorise Angelske naseobine i otpadnika
Neba zauvijek vezase u zatocenicke lance.

Kosovski zavjet Srpskoga naroda,
Je najdublji identitet opsteg
Pravoslavnog ustremljenja i
Sjedinjenja Carstvu Nebeskom !

Svojevrsna i jedinstvena duhovna pobijeda
Nad pobijedama Srpstva.
Prevelicestveno opredeljenje
Hristovom Carstvu,i prije svega
Kruna Svetoga Save,
Kruna svih njegovih stremljenja i
Ovjekovjecenja Bozijem Carstvu !

Potom Kruna i za svagda
Preslavni Podvig Svetoga
Velikomucenika Kneza
Lazara Kosovskog !!!

Progledajte !!!

Svako gleda na krasote i uzase pod Suncem na razlicit nacin!
Gleda kako mu mudroslovni ili osiromaseni lik licnosti omogucuje da filosofstvuje i gnoseoloski otkriva djelove nesagledivih dubina!
Viditi u ponorima pakla ruzicnjak i mirisne osmjehe okadjenih dusa,kadar je samo preumljen covjek.
Svijet trci neprestalno da osvaja medalje obezvrlinavljenja,kao bjesni psi sve kukavice do kukavice,srce probadaju djavoimanim kikotom Mefistofelskih gadarija!

Zapadni kult civilizacije obogotvorava ljude i idolopoklonickim zivotom cini ih zivim lesevima.
Osvjestite se,progledajte slijepci!
Kako cemo izaci i pogledati Svete pretke u oci,ako ne budemo slicni njima?!
Grehocentrizam covjeciji izjeda nam buduce majke naroda,pretvara ih u bludnice, unistavajuci velikom brzinom krvotok i dusu Srba!
Jadna djeca Bozija druze se sa nakaznim utvarama ovoga svijeta,lutaju oko Raja ne poznajuci i zaboravljajuci Roditelja !!!

Mlada dijeva
             

Da li znate,ili ste samo culi
Kuda hrli,
Njegov duh vrli?

Vjetrovi su uza
Mladostima rosnim,
A nebesa,
Prijekor savjesnim.

Pogled sa kupole
Sroza se u blato,
I srca prasini se mole
Razumijes li kraljice to?

Mlada djeva snijeva
Bijele noci,
Jutra cedna,
Golubica plamna
Proslost je davna.

Prozire u tajne
I umove sablasne.
Leti u ponore tamne,
Drsko pjevusi
Krunise zore carne.
Ko tresnje rane,
Te usne divne
Ljube nevjerne !

Ko ima usi da cuje neka cuje !!!

Govori Gospod: Ja sam vas sazdatelj,djelo ste ruku mojih! Stvorih vas iz nistavila i nepostojanosti,podarih vam duhovno blagorodstvo blagocestivosti.
Nacinih vas i krunisah sinovima da budete vjencani. Djeco moja otvorene su ruke moje ka vama,ali kako da vas uzmem u narucje kada ste se srodili sa grijehom,postali jedno sa njim.
Potamnili lik moj presvijetli u sebi,posli za vojskom paloga moga zabludjeloga  Arhandjela!
Zato morate da vaskrsnete svijetlost duhonosnu u vama od svegresnoga nakalemljenoga sramnoga zivota.
Borbom sa starim covjekom u sebi,mnogim porocima,strastima da bi se ocistili od ognja adskog i da ponovo postanete sinovi dana!
I ja cu biti sa vama na putu Golgotskom u svaki cas zivota vasega,srce svoje cijelo otvorite meni,prizivajte me u svakom casu,ne tapkajte po starim putevima! Kao majka sto djete trazi i na trenutak ga ne nalazi i nema pokoja,nema radosti,tuga obezoruzava je,hoce da umre zbog toga jer nema njenoga dragocjenoga dijeteta,i tako neka je srce tvoje sine moj,kaze Otac nas i onda ce prosijati slava moja u tebi jace od Sunca!

Dan Svete Republike Srpske je dan svih nas,svih Srba koji su djeca Svetoga Save i Svetoga Lazara Kosovskoga! Sveta Republika Srpska Hristonosna i Hristolika je plamen maca pravde Bozije koja je neugasiva i besmrtna,jer je rodjena iz cistoga srca i Svetosijateljskoga podviga slavnih nasih oceva i brace !!!

Procitajte obavezno !!!

Molim vas ponizno braco i sestre da mi dopustite da ukazem na jedan vrlo ozbiljan problem koji se desava kod ogromnog broja ljudi svakodnevno.
Rijec obozavam mnogi od nas koriste u obicnom dijalogu.Koriste je kada hoce da iskazu da nesto vole jos vise od uobicajene rijeci volim.
Tako opisuju svoj licni izraz osjecanja prema necemu ili nekome.I tako iz neznanja padaju u grijehovnu zabludu skrnavljenja i bogohulstva upotrebljujuci rijec obozavam u tako tastim,svakodnevnim i licnim dozivljajima.
Evo i zasto: Po svemogucem stvaralastvu Bozijem jedino Bog moze da obozava i dariva obozujuce sile. Mi na Svetoj Tajni Krstenja svojega upravo dobijamo obozujuce sile Blagodati Duha Svetoga u kome postajemo Hristopodobni ne po prirodi po kojoj je Hristos Sin Boga zivoga odnosno Oca svoga,nego mi postajemo Hristopodobni u Svetoj Tajni Krstenja po liku usinovljenja,kao sto nam je sam Bog rekao da ga zovemo i da mu se obracamo u molitvi rijecima Oce nas! Po neizrecivoj ljubavi Svete Trojice postajemo sinovi Visnjega!
Kao sto kaze Hristos da bez njega ne mozemo ciniti nista!
Tako da potpuno i veliko skrnavljenje i bogohulstvo predstavlja pred licem Bozijim govoriti da mi nekoga ili nesto obozavamo.
Vaistinu samo Gospod obozava,darivajuci Vaskrsne sile covjeku srazmjerno i u saglasju ljudskoj slobodnoj volji i vjeri u Hrista.
Mi se obozavamo po neispitivom Bogoljublju i volji Boga onda kada cuvamo deset Bozijih zapovjesti,kada postimo istinski,kada se pricescujemo Presvetim tajnama Tijela i Krvi Hristove,kada mu se molimo,kada se kajemo za svoje grijehove,kada podnosimo patnje,muke,stradanja bez huljenja Boga i roptanja radi ljubavi Bozanske. I tada nesumnjivo zadobijamo blagodat Duha Svetoga.
Zato treba radi ljubavi Bozije potpuno izbaciti iz svoga rijecnika pomenutu rijec obozavam koju koriste mnogi u krajnje nedostojne svrhe bogohulne.Mogu se koristiti rijeci koje su ispravne,lijepe i Bogu ugodne kao sto su: Mnogo ljubim,mnogo mi je omilela srcu neka osoba,veoma me ispunjava,radoscu me obuzima,nadahnutoscu me preplavljuje,izobilno cjelivam itd. Saljite i podijelite ovu stranicu teksta da svi procitaju i isprave se kako dolikuje!!!

Rekao je Psalmopjevac David: Od nerotkinje naseljava kucu,ucinivsi je radosnom majkom sinovima. Aliluja!

Da,vaistinu cudo preslavno!
Blagovijest Vaskrsloga Bogocovjeka Hrista projavila je neprojavljeno i predskazivano od Svetih Proroka. Vaspostavljeno je izlecenje tesko samrtnome bolesniku ,vascijelome covjecanstvu.
Kroz jedinorodnoga Sina Boga zivoga rajska naselja iz sramnoga obescascenja preobrazena su u torzestvo Sunca Pravde.
Prije dolaska Spasitelja Hrista u ovaj svijet citava vaseljena bila je utonula u tamu. Nije se vidio prst pred okom. Ni zracka svijetlosti ne bjese.
Sve je bilo osudjeno i presudjeno da tamnuje po pustinjama suzanjskim. Sunce se crvenilo kao krv,oganj se dimio! Zetva tada bjese izumrle duse na zemlji Stvoriteljskoj. Ogubavljeni zivi mrtvaci hodase nepokojni i  tuzni.
Obezbozena nerotkinja koja se valjala u premnogim neizljecivim gnusobama najstrasnijih opustosenja kainovskih.
Jadna slika zgazenoga svijeta kao nistavnoga crva ledila je krv u zilama i bila sveplodni rasadnik Satanske gorde misli i podsmjeha.
Nasa pramajka Eva ubogom naivnoscu ukrasena,zajedno sa nasim praocem Adamom srucila je covjecanstvo u sveopstu smrtnost.
Perfidna djavolstina naoruzana truleznim strijelama zavisti koje nezadrzivo gaji prema rodu ljudskom posle svoga strasnoga otpadnistva od Oca nebeskoga ,zadala je smrtni udarac nasim praroditeljima i svim ljudima.
Zaista, kao sto je rekao cudo zemaljsko i svjetilo nebesko Sveti Vladika Nikolaj Srpski zadnji vapajni krik i uzdisaj paganskoga svijeta bila je recenica: Ovaj svijet moze spasiti samo neki Bog. Trulila je nerotkinja,radjala grobove pune trnja i smrada nesnosnoga. Bjesnila u prokletstvima sinova zemlje beznadezne.

I kao sto posle velikih kisa i gromova nevremena ,najzad zasija Sunce vedrine jasnije nego ikad!
Tako je ljudima  prosijala Presveta Bogoroditeljka rodivsi Bogomladenca Isusa Hrista.Arhiumjetnistvo,cudo nad cudima.
Bog se ovaplocuje u covjeka od Duha Svetoga I Marije Djeve,postaje covjek da bi spasio preteskoga bolesnika covjeka unakazenoga klinickom smrcu!
Zabludijelu nerotkinju Evu iz prasine smrti iskupljuje i vaskrsava Precudestvena i Preblazena Bogorodica Djeva.
Zakriljuje je nadnebeskim blagostima i sucuvstvujucim svemajcinstvom.
Jedan od Svete Trojice postaje covjek,da bih propalog covjeka uzvisio do Boga.
O neizrecivoga covjekoljublja bozanskih promisljanja!

Kao sto rece gromoglasni Prorok Sveti Jovan Krstitelj za Hrista: Gle jagnje Bozije koje uzima na sebe grijehe svijeta ! Sam Hristos mu izrice Svepohvalu kada govori za Svetoga Jovana Krstitelja da je najveci izmedju roda rodjenih od zena.Unizio se do nistavila Spasitelj preblagi da bi ozivotvorio palost Adamovu,novi Adam Bogocovjek Hristos smrcu i raspecem svojim na Krstu,znamenje Vaskrsenja Gospodnjega iz mrtvih,Krv Precista koja je kapala sa zivotvorne Svetinje drveta svepobijedonosnoga porusila je smrt satanskoga vladara jednom zauvijek.
U kome je pali Arhandjeo u okovima i lancima pogibeljnim nekada utamnicavao rod ljudski !!!

Pjesniče hudi
Zrnce maleno
Proroče ljudi,
Žito zlatno
Andjelske si ćudi.,,
Nebo ti je otvoreno
Spokojan budi
Gorljivo srce
Kuca ti  iz grudi !!!

SVETI SAVA

NAJSVETIJE SRPSKO DIJETE,PRIZOVI I SADA,SVE IZ RODA
NAŠE SVETE,DA SE DIGNEMO IZ PROPASTI I SJETE,KRASNI
VITEŽE,SLAVNI PUSTINJAČE,BOŽANSKI PROPOVJEDNIČE
ZEMLJE SVOJE PRVI VASKRSIOČE,MED I MLIJEKO IZ
TVOJIH USTA POTEČE ,MAJKA BOŽIJA BLAGOUHANO MIRO
DAROVA SRPSKOME NARODU U ZAVJET,NEPROLAZNI
SVJEDOK, I NEBESKI CVIJET !!!

LUČO BOGOMUDRA,SRCE TVOJE OBUČE SE U HRISTA,I
SRBINOVO LICE PATNIČKO VJEČNOŠĆU ZABLISTA,
ANDJEO U TIJELU,VELIČANJE VJEČNO NAŠEGA RODA
PREZRE ZNAMENJE SVIJETA TAŠTOGA.........

GOSPODA BLAGOGA UMOLI DA NAS SAČUVA OD ZLA,
SVAKOJAKOGA,DA DJEČICA TVOJA  BUDU PRED
PRESTOLOM NEBESKIJEM,DUŠU NAM OZARI
SUZAMA ANDJELSKIJEM...
SVETI OČE SAVO NE DAJ TMINI RAZGNJEVITI SE
NA NAS,SRPSKE ZEMLJE NAJMILIJI UKRAS !!!

Ne postoji konačna tačka u ovome životu koju bi stavili na odredjeni rasplet dogadjaja ,položaj u životu ili bilo šta pod Suncem što mislimo i spoznamo . Postoji samo zapeta koja stoji pred nama i u nama pa pita kuda da je vodimo,da li na
Istok ili Zapad ?

Okovanom i privezanom čovjeku za materiju, Bog se čini sulud, nestvaran i nepotreban ...

Ruskinja

U ljeto me ugledala ,
Svoja plemenita krila
Ka meni razvila,
Ljubavno i tiho
Srce mi poklonila.

Ko lasta brižno
Sve je razumijela,
Poljubila i biće vjenčala,
Ostrvom dobrote
Vatreno je progovorila .

Ruskinja i Sveta Rusija,
Blagodatna žrtva
Nezalazno svijetu sija
Ljepota i radost
Iz rata i mača prosijava ...

Muzike ovoga svijeta na suštinskom i cjelovitom planu , sačinjene su i predstavljaju vapajni glas ka Bespočetnom , tj čeznuće čovjeka u zalogu ljubavne egzistencije , odnosno ljubavi usmjerene Božanskom Carstvu .

Umjetnička duša živopiše domene nadsvjesnog i bezvečernjeg .
Udahnjuje životvorne energije Svemogućeg Stvaraoca ...

Ako tražis ljubav

Ako tražis ljubav ,
Pogledaj pleše
Oko tebe
I pjeva od radosti .

Ako tražis ljubav ,
Vidjećeš je u
Svakom svom pogledu .
Prošetaj , osmjehni se od srca
Bilo kome ,
Ljubav će te zanijeti
Čudesima pjesme svoje .

Ako tražiš ljubav ,
Potraži je u
Proljeću koje
Se radja ,
Osmotri šaljivo
Nebo i nemoj da
Zatvoriš oči ,
Ugledaćeš probeharalo drveće
I ptičicu koja sleće .

Ako tražiš ljubav ,
Nečujno se
Priljubi uz
Dječije srce i
Ono će ti reći da
Ljubav u ljubavi
Jedino postoji .

Ako tražiš ljubav ,
Ne tumaraj po
Svijetu za njom ,
Postaćeš bosonog i go .

Ako zaista tražis
Ljubav ,
Zaroni u sebe
Ona je oduvijek tu
I kita cvjeća umiće
Lice tvoje .

Ako tražiš ljubav ,
Samo udahni duboko
I ispunićeš se njom ,,
Raširi ruke i hodi
Sunašcu svom .

Ako tražiš ljubav ,
Hoteći da je dodirneš ,
Nećeš je pronaći .
Ljubavlju se živi
I doživljava ,
Ona je Hristos Bog .

Spoznajno
                        Slovo

Sagledavanje i spoznaja Boga kod čovjeka otvara mu oči od opsjene jalovosti relativnog . I tek tada uvidja u kakvoj je bijedi i siromaštvu živio i kakvim zabludama , lažima se poklanjao ,tj slijepo služio . Počinje tada da poznaje svu svoju servilnost , ništavnost i jasno mu se predstavlja ličnost Bogočovjeka Hrista , prosvjetljuje se i poima po milosti Božijoj da je sav smisao ljudskoga življenja na zemlji biti u Hristu , sa Hristom i za Hrista. .

Skrušava se , ispražnjava od svega mračnog u sebi pred Bogom , unižava i pripada Bogu moleći za oproštaj plačnim molitvama , u jednom času otkriva mu se da je čitav život tražio Boga kroz lažne bogove , odnosno kroz slasti i strasti slanih pustinja bezvodnih ovoga života u kojima je na dnu te čaše neprestalno ispijao tuge , muke , strahove užasne i smrt kao glavnoga vladara i faktora svega ovoga .

Čovjek vidi kao na dlanu da je njegov život prije spoznaje Boga vršio se i prebivao u ratu sa Hristom i ljudima služeći samome Satani .
Jer je duboko u osnovama čovjekovoga bića ukorijenjena pokornost , odnosno služenje , tj uistinu čovjek je religiozno biće ili još bolje rečeno Bogoslužbeno biće ( homo adorante ) ....

O vaskrsenju

Sva tvorevina koja je po prirodi beslovjesna stalno se obnavlja i ključa od vaskrsenja .
Gdje god da ustremimo pogled vidjećemo da je duh vaskrsenja naša vječno postojeća i  prisutna stvarnost , a kamoli da neće vaskrsnuti čovjek  koji je slovjesnošću počastvovano obdaren i umnošću jedinstvenom se razlikuje od svega ostaloga na Zemlji .

I on je jedino istinski stvoren
po liku i podobiju božijem
predstavljajući krunu
sazdanja Božijega blagovoljenja ...

Ostroška
                 Svetinja ( utisci )

Tamo gdje se vremensko preliva u vječno .
Tamo gdje se oštrica riječi tupi i blijedi , a duhovno vidjenje budi se ko novi dan.
Tu čovjek stvarno priča sa Bogom lice u lice .
Ostroška Svetinja sija i prosijava cijelom svijetu na zdravlje i spasenje .

Sveti Vasilije blagosilja i zagrijava duh čovjeka blagodaću Hristovom .
Gdje se smrt i vaskrsenje uistinu u oči gleda i sozercava duhom životvornim .
Ostrog je mjesto nebesko ,
gdje se mnogo osjeća i vidi , a tako malo zna .
Angelska naseobina gdje nepotrebno u životu ko dim iščezava , a sabespočetni dah Liturgijske radosti tako veselo cvijeta .

I odjednom zanijemi biće i čovjek se zaista pita da li je na nebu ili na zemlji , ili tamo i ovamo u isto vrijeme ?
Sveta zemlja , Svetog Čudotvorca sa mirom i ljubavlju nezemaljskom nadahnjuju i beskrajno Spasitelja veličaju .
Vaskrsna svijetlost i zemaljski Jerusalim ,
Ostroška svetinja i jezik zemni muca , a Sveti Vasilije angelskim jezicima propovijeda ...

O razumu

Razum je dobar i neophodan za čovjeka , ali ako čovjek ograniči sebe većinom na razumno poimanje života , dovodi se u veliku opasnost jer u pustinjama neplodnim  ovoga svijeta koje ugleda on misli obmanut spoljašnjom grandioznošću i poveden pukim logičkim principima da je njegov uspjeh i spasenje ...

Ne ljuti se
                 na oblake što liju
                 kišu i ko dječica
                 kad plaču ,
                 oni su samo
                 putnici koji hode
                 po najfinijoj
                 tkanini procvale
                          zore .

                  Ne čudi se na
                  oblake što
                  plove , pretvaraju
                  se u tvoje snove i
                  teturaju ko
                  pijanci željni
                  pjesme nove .
                  Poleti i popenji
                  se do njih
                  stepenicama
                  slobode i
                  osluškuj tišinu u
                  predokusu
                  nezalazne
                  plavetne vode ,
                  osjetićeš tada da
                  svi okeani teku
                  i postoje darom
                  ljubavi tvoje ...

Boginja

Ljubav slatka li je,
Uzdahe naslade daje.
Te oči
Sozercava Andjeo
Osmjeh toči
Tih,Svet,smjeo.
Zvjezde su ih rodile
Nježnostima povile,
Cvjet rajski stvorile
Spasitelju se pomolile.

Promisao savršenstva
Cvjeće,drveće,izvori
Rijeka blaženstva,
Sve utonu u prokletstva.

Zemlja padša,
Ptice iz gnijezda
Harfa naša
Virtuozna kosa sjeda,
Pjesme,vina flaša
Klavir svira i gleda.

Zaključan Raj,
Rekoše na ulazu
Boginjo čekaj,
Stigoh je u prolazu.
Nagi smo,okovani znaj
Vapajni krik,ču se na izlazu !

Sa tobom bih
Uzeh je pod ruku
I poklonih stih,,
Začuh  lupanje srca buku,
Zagrlih je u odih
Vidjeh prosjačku ruku ,
Padom je dobih.,
Poljubih je,u olujnu huku,
Opali nas mraz po licu
Doživjesmo kletu muku.

Otac poeta
Čeka mene,
Ljubi me boginja ta
Sunce zalazi i vene.

Ljubavi nedostižna,
O mladosti
Radosti divna,
Ah starosti
Tajno sakrivena.

Ljubim nježno
Divotno iskreno,
Usne sniježne
Od meda sačinjene.

Stide se mene ,
Bludim ulicama srama
Skverni duh sjene
Mori i slama.

Povedi me sebi,molim
Oče Svjati
Plačom glad da utolim,
Gospodi prosti.
Voskresenije Hristovo vidjevše
Solnce pravde ,
Angel mironosicam vješčaše.

Oprašta  mi
U zagrljaj primi .
Ogrnu plaštom
Ubogost čemernu,
Krunisa carom.
Uništi kal efemernu
Laž razveja istinom.

Psalam prvi
U mislima
Ratove goni i mrvi,
Tiho teče  i obuzima.

Zle kobi
Moja boginja
Mačem  drobi ,
Draga buktinja
Vodi ka slobodi.

More krasno
Nas grli ,
Mladalački strastno,
Galebovi veseli
I Sunce sjajno.

Plaža i palme
Žudnju stvaraju
Neko čudno zname ,
Srećom dišu,progovaraju
Daleko od tame,
Boginju rasplamsavaju
Jezikom fame
U vječnom danu se raduju.

Duh bluda prolama Nebo i čini ga tmurnim , nagoni ga da plače krupnim suzama za čovjekom ...

Kao što tjelesni čovjek živi i funkcioniše putem čula , tako i duhovni čovjek živi i funkcioniše putem neveštastvene hrane dobrote i ljubavi . On posmatra i osluškuje glas srca i najtananije pokrete bića jasno otkriva i sa nježnom krotošću iznosi na Sunce ,nasićujući se uzvišenim djelima mudroumne ljubavi !!!

Ko ne čuje svemudrog genija Njegoša i krik i lavinu njegovoga bića koji Apostoluje sa prestola  Neba i prožet Vaskrsnim silama Tvoriteljevim , taj čovjek će da vidi i sluša gromove i da osjeti kako je pasti u ruke Bogu živome !!!

Čovjek koji istinski osjeća da je najveći grešnik na Zemlji , on može da dosegne do najveće ljubavi prema Bogu , veće od ostalih ljudi !

Pokajna
                  Molitva

Gospode , Oče moj ti mene znaš i ja tebe znam , smiluj se na gubavost moju veću od svijeta i iscijeli je , sidji tiho na moje srce kužno prepuno korova i očisti ga da se ogleda u tebi i da slavi tebe neprestalno ljubavi moja . Amin

Revnitelji
                    Svemudroga !

Isplakah dušu svoju do smrti Bože moj da bih sačuvao tebe u sebi i da bih došao do svijetlosti tvoje , umirah u svijetu bezbroj puta i ti dodje ko jagnje krotko i oživi me .
Kao neizreciva ljubav spustaš se na ledene sante srca moga i otopljavaš ih , poročni smrad iz mene gubi se jer milosti tvoje vaskrsavaju iz ada sujete varljive .
Govoriš svima svojim prečistim ustima , hodite meni i odmorićete se od ništavila svoga.

Ljubite me ljubljeni , zenice oka moga , i biće te u meni i ja u vama .
Dajte mi srce okorjeli od grijeha i vidjećete buduću slavu svoju još u ovome životu .
Ko mene ljubi , proslaviću ga, u svim svijetovima blistaće od svijetlosti moje , ko mene ne ljubi potamniće slava moja u njemu kao minuli dan i umrijeće i zaplakaće zauvijek ...

Nikada u istoriji čovječanstva  čovjek nije bio izgubljeniji i otudjeniji od samoga sebe .
Tražeći po mračnim odajama ovoga svijeta da mu bude svijetlo ono što nikada nije bilo svijetlo već mrak , postao je slijepac nad slijepcima ...

Svaki umjetnik visoko cijeni tišinu samoće i nasladjuje se bogatstvom njenih blagodeti . Svaki stvaralac smatra za neophodnu komponentu stvaralaštva samoću .
Ta samoća samo je naizgled samoća , a u samoj stvari toga ona to nije svakako . U tome okruženju on je u najdubljoj povezanosti i otvorenosti vidjenja svoga mikrokosmosa u makrokosmosu i obrnuto .

On je sličan po tome , Stvoritelju i pod Nebom vaspostavlja i kruniše svojim darom pečat otkrivenja .
Njegov genij jasno doživljava nevidljivo kao vidljivu stvarnost .
Njegovo srce hrli i čezne nesagorivom ljubavlju za Božanskim i onostranim .
O čemu običan čovjek samo misli da postoji , sanja da postoji ili uopšte ne vjeruje da postoji , a umjetnik je jasno i čvrsto spojen sa tim i živo to proživljava , u to se ovaploćuje i saživljava neprestalnom i djelateljnom izgradnjom sebe i čudesa genija ...

Najuzvišeniji poziv u ovome svijetu je biti majka koja se vlada bogougodno a još blaženije je i u ovome i onome svijetu biti monahinja !!!

Kada te pitaju ljudi zašto Vladike , Sveštenici ne žive baš u skladu sa Božijim zapovijestima i kažu zašto bi ja živio po Božijim zapovjestima kad vidi njih Crkvenih velikodostojnika kako se ponašaju !
A ti im odgovori na to da su oni narodni pastiri i da će odgovarati pred Bogom i da će im on dati po djelima njihovim .

Odgovori im i da tvoje mjerilo života nisu Vladike , Sveštenici ili bilo koji čovjek , već da je tvoje mjerilo života Gospod Isus Hristos koji je rekao da se ugledamo na njega jer je on krotak i smiren srcem i da si u poredjenju sa njim ništavni crv , zar je onda potrebno suditi i presudjivati bližnjima svojim kada shvatimo da smo i sami osudjenici ostavljeni u Božijoj milosti ...

Ako imaš mir i radost u duši , stekao si ono najveće i najbesmrtnije u ovome svijetu . Iako imaš sve ostalo , a nemaš mira u sebi , najveći si prosjak i uboga neznalica ...

Pjesnička dušo kome to pišeš i pjevaš , zar ne
vidiš da ne vide i neće da vide tvoj tužan pogled sanjivo zagledan u laste .
Um i duh ko suza tiho i nježno se spuštaju , struje po hartiji nasmijanoj , ostavljajući tragove crvene i oči pospane !

Ko jeza kad podilazi , takav je njegov dolazak , o vi slijepi !
Ko bludni sin i Otac kad se sretnu , nakon mnogo godina i zagrle , tako se on raduje svome djelu .
Ko susret mojih i njenih usana , zrače i stihovi neodoljivom čežnjom .

Ko andjeo i Bog kada te zakrile mirovima u tamnoj noći prepunoj straha , dok drhtiš kao trska i ostavljen od svijeta , izdan od svojih ruku , tolika je ljubav u pjesnika .
Pero i mastilo što se razlivaju potocima i bol i zadovoljstvo koje razdiru dok poradja stihove , odjekivaju tupim udarcima metala dalekoga stranca i pozivaju na let kroz vrijeme , kroz vječnost i svijetove .

Krepka je mladost ta , jer uvijek traje i zar može da ostari , kad radja , stvara i oživljava ?
Pjesnički dah silniji je od vjetra i oluja , to su zraci sunčani kadifom posuti i lepršavi  u Hramu Svetome .

Najviše pričaju o dobru oni koji su najudaljeniji od njega, stavljaju masku prividne dobrote na lice u izbornoj godini, Amerika I Evropa trube o lažnom humanizmu I polupanoj demokratiji, odnosno o demonokratiji, o budućoj zajednici svjetla I tame, a najudaljeniji su od morala I religioznosti, uniženi do guštera obmanjuju neznavene prodane duše I propovjedaju opšti mir svijeta bez Boga,
mjerilo svih stvari njima je čovjek, čisto čovjekopoklonstvo, idolište,  utopljeni u najužasnijem smradu, njihova bića su okrečeni grobovi, njihovi osmjesi su prefinjeni kikot Satane koji izjeda, podkrada sve ono što je u čovjeku bogoliko I besmrtnim krunisano.

Suze

Tople suze venu I umiru
na obrazu patnički,
bojeve broje u oklopu tijela
klicom propadljivosti zadojene,
skrušeno se mole
Bog zna kuda prohode,
trče, ćute, lete
stradaju i  vole.
Nijemo klize
nestaju u ljušturi vremena,
vape za Suncem
jarkim Suncem.

Voda

U trenutku kada
voda od vodu udari,
mahnito proleti
jedna kroz drugu
izlomljenoga tijela
rasutoga u bezbroj kapljica
svjetlucavih i mirišljavih od svježine,
opet postanu jedno uprkos rasprsnuću sebe,
zauvijek zagrljeni.

Voda od vodu kada udari
pretvori se u djeliće vode
drhtavo potresene
i prekrije lice svijeta ne umirući,
samo za trenutak promjeni oblik,
poljubi sebe u drugom obrazu
osjeti razorivost bola i grča razjedinjenja,
zadivljujuće neprikosnoveno
ne prestaje živjeti
i putovati vječno.

      Bogolika bića

Bogolika bića

lancima I okovima

stežu umorne oči 

Iz kojih curi prašina, 

duboko zamišljeni 

previru I nište srce 

po zemnim gudurama, 

Krstom Gospodnjim 

cjelivaju čitav svijet, 

razmeteni I povitlani 

k'o  ugarci na pepelištu 

uzdižu sa ljubavlju 

Svetih mučenika 

spasonosnu molitvu . 

                         David
                         Dragičević

Gledam ispraćaj andjelu
kome su bezdušni krvnici
smrskali krila,
tonem u bol koji proždire srce,
gledam ljude zaledjenih suza
na obrazima kako stiskaju
srca tugom
I ište pravde, pravde, pravde.

Osjećam zanijemelu tišinu
kako jadikuje bjesno u očima
I gromovitim glasom doziva
našega Davida,
gledam dušu
prosijanu svjetlošću
dok se pobjedonosno
uzdiže ka vratima Raja
I moli Boga za oproštaj
svojim krvnicima,
a Bog razgnjeveno šuti
I teško uzdiše grleći Davida.

           Pjesmo moja

Pjesmo moja krvnice,
more tone u pomrčinu
dok snivam
božanstvena ljubavnice,
rastopljeni tamjan
na duši grešnika
cjeliva ti usne
putujući po oblacima.

Predrasude u tijelu iluzija
često opsjedaju,
u nekima vječno presjedaju,
lažni osmijeh I svijetlost
na tren oduzimaju dah,
u stvari su samo
beslovjesni krah.

Živimo život kameleona,
jedino u snovima
smo k'o od betona,
sužnji smradni
srce hladno je djubrište
pored puta,
licemjerje ledi oči
I sručuje u ponor pakla,
mudar duh vapi
čistom srcu,
svijet manijom obezdušen
žuri u propast
I guši se u kaljuzi
zemnih bojišta.

Lišće se priklonilo  poljima
I zaplesalo,
dječiji pogled sa osmijehom dugim  kao svod  zadirkivao je smutnje I bure,
starci  su zagonetno
gledali  deprimiranoga
duha koji struji po
obrušenjima hladnih
zidova,
ćutke  promoljena   sjenka
izgubljenoga Raja
pomilovala je na trenutak
porušeni duh svijeta.

Tiho, neprimjetno
dok misliš da ne misliš
pričaš nepovezano,
kradeš sebe od svijeta
utrkuješ se sa psima,
dobija oblik postojanja
I poradja se niz sočnih,
neodoljivih, crvljivih
I minulih trenutaka u tebi
na ulici koja sliježe
ramenima I ćuti zalivena,
razmišljaš o
probudjenim zvijezdama
I srcu patničkom koje
ne zna više da voli.

Opatija

Blistava kraljice Jadrana,
neodoljiva ljubavnice
plavetnih očiju,
nasmijano srce ti sija
zaneseno sladostima,
galebovi dodiruju
nebo krilima,
ribari sumorno zijevaju na žalu,
ulični svirač veselo
pjeva ljubavne pjesme,
svakojako bujno zelenilo
I cvrkut ptica
opija maštu,
turisti se blesavo cerekaju
u euforičnom žagoru
I preplavljuju šetalište.

Hodajući zemljom
nestajem u oblacima sumnje,
iščezavam u beskraju prolaznosti,
udišem požudno vazduh,
grlim aritmično srce koje otkucava,
u kaputu izrešetanom mecima,
zažižem svjetiljku da prekratim vječnost !

Da bi postao dijamant, neophodno je prvenstveno da čovjek spozna da je zrnce prašine.....

Strah

Lupežu noći
tiranine nevidljivi,
prikradeš se uvijek
nečujno meni,
sablast tvoga lica
pomrači oči,
rastrgneš bezdušno
smrtnika hudog
ko' hijena svoj plijen.
Bojazan plamene
strepnje neizvjesnosti
rdjom nagrize
uzburkani um
I oglodje srce
pacovskim zubima,
prostrijeljen metkom
u šumi,
izdahnem ko' sirota srna
na mokroj zemlji.

Šetao sam po kišovitom proljećnom danu gledajući u zemlju postavljao sam sebi hiljadu pitanja, a pitanja su mi se vraćala u grudi ko eho, bez odgovora.
Pokisao mokroga lica pjevušio sam I smijao se čitavome svijetu, nisam mrzio kišu, niti sam je više za nešto krivio, ne naprotiv...
Prvi put u životu prestao sam da ratujem sa divljom I neukrotivom kraljicom kišom I zagrlio je, jer sam napokon shvatio da je nevina ko djete I potom je nekim čudom I zavolio.
Čuo sam smiono pitanje koje mi je uputila, govoreći suzdržano : " Pobogu brate ko su ljudi ?"
U tome času u meni je nešto prepuklo, ne znam zašto I sada ne znam zašto, htio sam joj reći odmah bezbroj riječi, ali riječi su umirale jadno na usnama I izgubio sam svijest ošamućeno kloneći. Malo kasnije odgovorio sam kiši sa ishitrenom nezrelošću I mladalačkom ponositošću : " Ljudi su ljudi I kad nisu ljudi."

Djete je prepuno radosti, zaigrano pleše, baca kamenčiće I trči za loptom bezazleno I blagorodno osvjećuje dan, nesvjesno svoje radosti.
Ko je čovjek ? Ko je čovjek ? Ko je čovjek ?
Čitav svijet je ponavljao očajno to pitanje na koje nema odgovora !
O pakla za čovjeka pitati se vječno, a ne znati odgovora ???
Čak I u vječnosti na to pitanje čovjek neće dobiti odgovor I lebdjeće mu iznad glave ko štrašna tajna I usud njegov !