Srodna
                  duša

Koliko puta sam se opijao tom mišlju, I sada kada se prisjetim toga zadrhtim I protrne mi tijelo od jeze.

Nadahnjivao sam čula vječnim jutrima od kojih se pune pluća kiseonikom I pitao se da li ću te ikada sresti u prolazu nekog
nepoznatoga grada zagledan u rijeku I mostove,

slutim I prizivam
da čujem toliko željeni bat tvojih koraka koji lupaju po moždanoj kori I  odzvanjaju u meni kao zvono na obližnjoj Crkvi,

I moj skoro nečujni glas  grli te I budi iz snovidjenja  I radja žudnju u tebi kojoj ne znas imena I godina dok osjećaš da je neodoljivo blizu tebe srodna
duša tvoja.

Ako se sretnemo u srcu moga rodnoga grada, znaće dan I noć, vrana I pas lutalica šta nam je u srcima, a šta nam je u srcima, to pliva u džepovima I preliva se u očima, ne sumnjaj u to srodna dušo moja,

već poljubi me ko prvu ljubav svoju I znaj samo da ištim zaklinjući tebe, zemlju I Presvetu Bogorodicu da mi doletiš na krilima andjela svijetloga.

Tada ću prosijati I zalepršati krilima najživorodnije rodjen u tvome oku punom mene i
vajaću ti lice ljubavnim stihovima srodna dušo moja.

Kada dodje taj dan,
svi minuli dani sliće se
u njega I zapjevaće o
nama devetom simfonijom
u silnom zanosu nebo I zemlja srodna dušo moja !