Sivo nebo

Sivo nebo, talas hladnog vazduha,
bjelina snijega u tamnici oka zlurado se osmjehuje,
mokra ptica izleće iz šume I pjeva bolno
nestajući iza zida,
čekić neizvjesnosti I uzbudjenja
lupa čovjeka po lobanji,
jedan glas stranac sluša
I traži ga pod snijegom,
slijedi u proljeću zamrznutu sujetu koje se gnuša.
Užasna glad u zoru mori krajputaše prosjake,
ulični psi bjesno laju I glodju  krvavu kost
Iz utrobe noći.

Stefan Višekruna