Zvijeri

Na gozbi I piru
raskalašno psuju
kandža izlomljenih
i sa grohotom užasnim
razjareno zavijaju
krvožedne zvijeri ,

Bjesnilom obuzete,
svježe rane im se puše po koži,
razjapljenih vilica
nazdravljaju vinom
dok oštre zube
razbacanim kostima po stolu,

nepokojnu dušu tišti
hladno sječivo u rukama,
truli zadah demonske rugobe
podriguje u izgubljenim očima,

zagrljaj smrti
uvijek je prokleto blizu
I namiguje ko'  zvjezda padalica
u oblačnim noćima.

Reže umorne
I tužne zvijeri
jedne na druge,
I riču tamom
jezivog izgleda ,

pretvaraju se u anakonde
I gutaju halapljivo plijen,

sijevaju  munjama u očima
i  pomamno tumaraju
za žrtvom
njušeći
po lokvama krvi.

2018 godina !

Zubi cvokoću dok čekaš djevojku čiji bus kasni 5 minuta I počinješ da sanjaš poljubac
kojim ćeš je poljubiti I zagrliti snažno , ali ipak
nježno. Ulični fenjeri mrzovoljno se bude gušeći  se u smogu I magli I govore imaj te milosti !

Klinci se prepiru ko je bolji košarkaš od koga
I šutiraju za 3 poena, izazivajući jedan drugoga da igraju basketa 1 na 1.
Policajci patroliraju I jure autom za pijanim
vozačem. Djevojke odlaze u noćni provod čvrsto ubjedjene da su glavne ribe u gradu,
žučno raspravljaju koji od njihovih
momaka ima bolji auto. Kurve razmišljaju da počnu da žive vrlinski, jer kažu da  previše kurvi danas ima I da se ne može više živiti od toga. 😁
Tinejdžeri puše džoint I ispijaju pivo u
prigradskom naselju betondžije iza zgrade.

Februarske večeri često su opako hladne,
ali to ne sprečava klošare da prave grafite I
mješaju rakiju sa vinom.
Busevi trube, njuškaju po betonu
a gradske dame samozadovoljno likuju sa
muževljevim povišicama u frizerskim
salonima, oblače nove bunde I haljine,
nasmješene ko degenerici, fantaziraju da su srećne.
Studenti I studentice jure prosjek na faksu
I dopuštaju sebi taj luksuz da vikendom
popiju 4 pive, a dječaci u zanosu osmjeljuju se
da kažu svojim simpatijama pravo u oči da im
se baš one svidjaju.

Omladina svoj intelekt I srce  upravlja u silikone I opijate.

Deseti februar 2018 godine ko zna zašto je
odlučio da izadje na scenu u velikom stilu
za još samo par sati biće mnogo bolje jer se
snijeg otopljava... 😊

https://youtu.be/qZB2xqOr7_A

Oh , ko me to tako nježno
dodiruje i osladošćuje
srce patničko obručeno
sa vrtlozima katarakti ,
vječno okrunjena ljubavi
porodjena si od
blagoobrazne svijetlosti
koja zaslijepljuje ,
nadahni me i upodobi
sa sobom vjerenice ,
u moju dušu pronikla si
ko Sveti Prorok u
zabludjele očeve ,
kako da te ne sanjam
i mislima da ne bludim
zbog tebe ,
kada si me cjelivom
ljubavnim osvojila
božanstvena miljenice ...

O gluposti

Glupost se bolno muči u svojoj praznini , ujeda i ranjava , jer je i sama teško ranjena .
Robuje fikciji , obučena u gordost i kancerogenu samouvjerenost .
Ona je nesvjesna svoje inferiornosti , opsjednuta takmičenjima sa drugima , želi po svaku cijenu da se predstavi pred svijetom drugačija nego što jeste , i žudi da se prikaže u očima drugih što bolja , tj naizgled ako je moguće najbolja .

Glupost se odlikuje suženom i površnom svijesti , degradiranim mnogo razumijevanjem , često krajnjom tvrdoglavošću i netrpeljivošću .
Prezire mudrost i intelektualizam , i uistinu želi na bilo koji način njihovo posramljenje , zbog toga što joj je mudrost brvno u oku .......

                  Čudesno

Čudesnu privlačnost
probudila si u meni,
reanimirala oči
zaslijepljene sanjarijama,
k'o snijeg u tmini
blistala si smjelo
ljubeći me na mjesečini .

8 riječi koje su najvažnije i najvrijednije za čovjeka u ovome životu , glase ovako : Gospode Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me grešnoga !!!

Zatvor

Zatvorenici tumaraju
I blude daleko mislima,
medju zidovima I bodljikavom žicom.

Nadanje Im je nasušna svetinja,
simvol slobode I življenja.
Orudje misli I snova
tegobno se komeša
sa zračicama savjesti
I ranjenim životima.

Žedj bledolikog vapaja
rastače se u vazduhu,
luta od duše do duše
I srodjeni sa sivilom betona,
u njemu nestaju .

Rdjo kleta !

Rdjo kleta
nijedna pravda
nije ti Sveta.
Utvaro  srama
kapne li ti ponekad
na zemlju suza plama,
ženska srca slamaš
pohoto mrtvila,
hodiš li danu
ili tapkaš po
groblju ludila ?

Otežale ti oči
lice sa hiljadu bora
rdjo kleta,
snijeg oko tebe kopni
sjeti se svojih grijeha.

Mladost u kapima vode
curi niz dlanove,
a Sunce oreol svijetlosti
na zapadu snijeva,
o , hoćeš li  rdjo kleta
pokajati se za zlodjela ?

Pričaće ti najviše o Bogu oni koji su od njega daleko, a oni koji su sa Bogom neće imati toliku potrebu da pričaju o njemu, nego će ga projavljivati samom svojom ličnošću iz koje izvire nepojmljivi mir blaženstva I mudrosti !

Sve je čudo !

Samo se slijepac I budala otimaju za prvenstvo da budu u prvim redovima na vašarištu ovoga života kako bi vidjeli čudo , a ne znaju jadni siromasi da su oni baš najveće čudo na tom vašaru, I nesvjesni ili tu spoznaju često potiskuju negdje duboko u sebi, u svojim izumrlim stanicama bivstva koje izdiše ko riba na kopnu, jer ne poimaju da je sve apsolutno čudo u ovome svijetu par ekselans, od najsitnijih do najkrupnijih stvari čudo u čudima uistinu jeste, zaogrnuto tajinstvenom, neponovljivom I lučezarnom autentičnošću ....

Noć sablasna
lakomo se obrušava
na grad poput
gladne zvijeri,
zvuk aviona
prolama nebo
I naliči strahovitoj
grmljavini,
ogoljela drveća šapuću
molitve mutnoj mjesečini
I čudovišno uzdišu
zarobljena u snijegu.

Čovjekovi podvizi
malaksajući nestaju
u stihijama
I pakosno blude
naprslog čela
sa kojega kaplje
krv I znoj u
minotaurovom lavirintu,
zaledjeni beton
stenje okovan i
sija ko kristalno jezero,
prosijedi starac
užurbano sa
nespokojstvom I
pognutom glavom
zaneseno gleda u daljinu
promrzlih dlanova
I pita prolaznike
koliko je sati ?

2018 godina !

Zima I pomrčina osudjeni na progonstvo u Sibir. Zubi cvokoću dok čekaš djevojku čiji bus kasni 5 minuta I počinješ da sanjaš poljubac
kojim ćeš je poljubiti I zagrliti snažno , ali ipak
nježno. Ulični fenjeri mrzovoljno se bude gušeći  se u smogu I magli, govore imaj te milosti !

Klinci se prepiru ko je bolji košarkaš od koga
I šutiraju za 3 poena, izazivajući jedan drugoga da igraju basketa 1 na 1.
Policajci patroliraju I jure autom za pijanim
vozačem. Djevojke odlaze u noćni provod čvrsto ubjedjene da su glavne ribe u gradu
I žučno se raspravljaju koji od njihovih
momaka ima bolji auto. Kurve razmišljaju da počnu da žive vrlinski, jer kažu da  previše kurvi danas ima I da se ne može više živiti od toga. 😁
Tinejdžeri puše džoint I ispijaju pivo u
prigradskom naselju betondžije iza zgrade.

Februarske večeri često su opako hladne,
ali to ne sprečava klošare da prave grafite I
da mješaju rakiju sa vinom.
Busevi trube, njuškaju po betonu
a gradske dame samozadovoljno likuju sa
muževljevim povišicama u frizerskim
salonima, dok oblače nove bunde I haljine,
nasmješene ko degenerici, misle da su srećne.
Studenti I studentice jure prosjek na faksu
I dopuštaju sebi taj luksuz da vikendom
popiju 4 pive, a dječaci u zanosu osmjeljuju se
da kažu svojim simpatijama pravo u oči da im
se baš one svidjaju.

Pamet je toliko pojeftinila da to boli koliko,
traži se evo već cijelu godinu I dvije decenije
ali ko da je propala u zemlju I ko da nikada
nije postojala. Ološ belosvjetski priča o miru
I umnosti I tvrdi da je on jedino kompetentan
da poučava zabludjele, vrabci šamaraju I uvode
sankcije sokolovima, oni su de facto u pravu.

Današnja mladost kleveće da ništa nije
odgovorna za indulgenciju svoje ličnosti,
jednoglasno kažu sve nam je smješteno.
Pesnicama brane ideologiju svoga boljeg
sutra I osiono propagiraju da neće dopustiti
nikakve direktive lupeža.
Omladina svoj intelekt upravlja u silikone i
opijate.

Deseti februar 2018 godine ko zna zašto je
odlučio da izadje na scenu u velikom stilu
za još samo par sati biće mnogo bolje jer se
snijeg otopljava 😁, život je podsmjeh ljudima
koji ga odbacuju sa gnušanjem I traže hljeba
I utjehe, bjekstva u tomboli, pocjepane izlizane
košulje uprljane na lijevom rukavu od senfa
proizvedene u bivšoj Jugoslaviji.
Biće bolje kada odemo odavde, ili kada fino
odšetamo flegmanski ili barem bez protesta iz
svoje kože, tada uvjeravam vas gospodo biće
ko u bajci 😁
Neće nam trebati veća plata, bolja država,
bolji mi, e suncokreti će tada rasti na betonu i
bez Sunca, I čak bez kiše.

Pauk ili čovjek ?

Dan pulsira u oklopu
vremena i prostora,
guta sa neutaživim
apetitom minute I sate,
a kiša pada kao
da plače ojadjenog srca.

Preko staroga bijeloga zida prekrivenoga ogavnim blatom
I mrljama od vlage,

sa vojničkom strogošću I opreznošću suzdržano ide pauk
pomalo turobno motreći
I odlučno na svoj plijen
sa hiljadu očiju.

Metamorfoza klepsidre
projavljuje se I iščezava
k'o mreža koju pauk
plete u vazduhu
I zatreperi u pepelu
I vaskrsne k'o feniks sa rješenošću paukolikog čovjeka
da se uspne u mrežu
I osvešta je ponositom
ljubavlju koja mu je sudjena.

I dugo, dugo čeka,
zapliće se ko zna kuda,
hodi po hodnicima vremenske I vanvremenske svijesti,

pitajući se da li je
pauk, ili čovjek, ili oboje ?

Krsti se u pauka,
spava sa paucima,
orodi se sa paucima,

zaklinje se svojom mrežom
kojoj jedino vjeruje
I tako često u prokletim sumnjama
gore mu zenice
beonjača krvavih
I tvrdi da je ipak samo čovjek.

Zamišlja svoju končinu,
ispija mutljag providjenja za doručak
I ručak,
a samo za večeru pojede
poneku urmu da zasladi.

Stavlja na glavu maske mitskih bića I razjaren što je
paukoliki čovjek ili možda samo pauk ?

Kida se, sabira
I tamnoput od Sunca sanja more,
prognanik bezdomni sakuplja kosti I nešto slatko nalik na med,

pitajući se samo
šta li je to on pauk ili čovjek, ili oboje ?

Niti pauk zna da je čovjek,
niti bi ikad igdje
priznao da je to baš on,
niti čovjek zna da je paukolik,

niti bi ikad igdje
priznao vo vjeki da ima
u njemu paukove krvi.

Smutnja, slutnja,
ćutnja I nekakva tanana
svijest čovjeka o svom postojanju ne muči pauka,

već ga goni da hrli
nezadrživo svome plijenu
I žrtvi na bijelome zidu prekrivenim ogavnim blatom I mrljama od vlage,

nešto šapuće paukolikom čovjeku sa hiljadu očiju u njegovoj izbi da ne zna,
ko je, šta je
I da puko nagadjanje
samo ide mu od ruke,

I on ostaje sa svojim teškim predosjećanjem plamene rijeke čiji plamen žari I zapljuskuje
I čeka, čeka pod Suncem ili Mjesecem ?

O zašto sve boli
                        I šapatom
                  čezne, uzdiše, moli ?

O Bože nesaznatljivi, svugdje postojeći I prisutni, svaki pedalj Zemlje I univerzuma ti činiš da bitiše, da se radja. Ruke su tvoje u vjetru I olujama, noge I glava tvoja nalaze se u celomudrenim srcima,
zenice očiju tvojih lebde u plavetnilu I plešu u djeci tvojoj.

Premilosni Oče I jedini strašni vladaoče, reci mi molim te o čemu kiša, snijeg I magla slove I oprosti na mojoj drskosti, I kaži mi kako sve boli I   šapatom čezne, uzdiše, moli ?
I ptica I Nebo, Zemlja razrodjena krvlju prvorodnom bratoubice Kaina I okeanima krvi koji neprestalno se šire I ključaju ko gejzir, ljudi,demona, vučjih okota, blagorodnih drhtaja njenih usana kada je samo tvoja, razbludnih treptaja u ženskim I muškim očima, sjaja sunašca voljene osobe, duše I očiju mudraca I prostaka, majki, očeva, dana, noći, proljeća, ljeta, zime I jeseni, mnoštva mrtvih predmeta na tvome putu ogrubjelih starošću I pomrčinom, vjernosti I nevjernosti od koje jeca duboko vasiona u kliničkoj smrti, njenih pogleda koji obećavaju obećanu Zemlju, bezbroj boja na tebi, I u tebi iz kojih se budiš,
bezbroj stihova sklupčanih u slatku misteriju I sramotnu psovku, životinja pitomih, divljih I Svetih, životinja koje smo mi, razbojnikovog usahloga srca I zlata, njegovih šupljih obraza, džepova, smrti I osmjeha zaledjenih, dijamantne I ništavne princezine sujete, pozlaćene gordosti lakomislenih, dječije igre I radosti u srcu, ovoga života  kao blijede sjenke I prikaza u onome životu, sa bezbrojem smrti začetih u prašini I života u jednom čovjeku I u jednom danu, rastanaka umornih I crvotočivih putnika, molitava patnika I podvižnika u keliji tijela, ludačke žedji za pivom I vinom, I sve to tako fenomenalno bruji I odzvanja u meni, zato oprosti Bože na mojoj drskosti I reci mi molim te, zašto sve ovo nosim u sebi I zašto tako strahovito I uzvišeno boli I šapatom čezne, uzdiše, moli ???

Faraonska molitva uznosi se
Iz sarkofaga sa blagom
umirućeg Velzevula.

Nečista krv
teče  pomamno
uzburkanoga lica
ozlojedjenoga  manijom
grotesknih  prikaza 
koji peku
tople usne
I tijelo od vrućine
koje dahće poput
zamorenog psa
u zlokobnim očima.

Zločinačke ruke
umivaju se, grče
I užasno tresu
taoce straha
obamrlim nevidovnim
bolom I zebnjom
teškom u srcu,
u ponoru mučnom
bude se I marširaju
ponositi  stihovi
rodjeni iz pljuska kiše
koja orošava zemlju.

Provincijski pločnik I
krasota koja ga nadilazi !

Nije dizao bune, utkan bješe u zasjeocima,
krvav I mokar je udahnjivao  kultni I svekoliki
odisaj besjedničkog sna,
kada bi nastupila noć
pretvarao se u slatko kučence koje se sakrivalo ispod nadstrešnica kuća I zgrada, često se pravdao razrušenim zidovima zbog svoga tužnoga udesa I cvilio jadno, podvijajući sumorni ostarjeli rep.
Njegovo smrtno izranavljeno tijelo sa bezbroj ožiljaka upuštalo se u pogubne plesove sa potonulim utvrdjenjima koja su nemilosrdno ispijala njegovu krv.

Odzvanjali su krici omladine koja se sjatila pod mnogolikim okriljem svakojakog zelenila I brujila je u zanosu pjesma opijenih lica.
Platani su odavno usnuli u ljetnji prašnjavi vjetrić.
Noć je zaklopila svoje malaksale I trepetno hladnjikave oči,
rijeka je podozrivo  proticala I u maskoti virova likovala,
mostovi su blijedo u nijemost utonuli,
a umjetnici pejzaž usnama dotakli.....

KRVAVI DUH

Dršćući opsjedale su je konfuzne misli , u trenu joj je prodje  pomisao kroz glavu o roditeljima I prijateljici.
Odjednom se digla sa kreveta i počela hodati kao
bjesomučenica,izvodeći ritual I savijajući tijelo sumanuto ...

Rastrojenost se povećavala do nepodnošljivosti,misleći
da će svakog trenutka usahnuti,čupala je kosu I
prišla na  čas prozoru,
buljeći I sijevajući očima u okolna brda,
usne su izgledale kao izudarane I najednom zadobile modrinu,
dizala je ruke u vis I čekala na izliječenje,stidljivo namrštenog I unakaženog lica.
Naziralo se u dubini njenog bića smrtna ranjenost duha,
svaki atom vapio je za preporodjajem,uzdisaji prekriveni apatijom
lukavo su tajili enigmu, daleko od svijeta
grlila je plačno sunce u tajnosti...........

U noći
snijeg i led fascinirali su promrzli vazduh,sjenka je bodrila puste ulice
pseći lavež slabašno je odjekivao negdje daleko ,dopirali su
omamljeni glasovi iz kafane,pomiješani sa kricima uličara ...

Ona je šetala zaogrnuta skupocjenom bundom sa vidnom uznemirenošću u sebi od koje se grozila,
opijena se vraćala iz provoda, jedva hodajući na
štiklama,
kosa se uzdizala naprasito,nalik na valni ciklus,borila se sa vjetrom
a  grane su padale sa drveća pored starih oluka.
Lice nalik zanesenoj lastavici ,koja već dugo nije letjela u tiho
pristanište,Obrve
ovjenčane gracioznošću ,Oči krunisane okeanskom
nadmoćnošću hipnotisale su  siluete umiruće bure,prćasti
otkos upodobljavao se skladno u panorami,usne kao
zapaljeno Srce sklone neodoljivoj pohoti,prizivale su reflektorske uzdahe....

Mrtva mačka izvaljena leži
u smeću na travi,
pas se sunča na betonu
u dvorištu kuće
pored izmeta razbacanoga oko sebe,
strelja me pogledom
dok prolazim pored njega,
stariji muškarac sa naočalima
čuči na muslimanskom groblju
I zaklanja se jaknom od vjetra
paleći cigaretu.
Prljava voda kopni
u izbrazdanome blatu,
starac sa težinom gura biciklo
I udiše dan.

Sivo nebo

Sivo nebo, talas hladnog vazduha,
bjelina snijega u tamnici oka zlurado se osmjehuje,
mokra ptica izleće iz šume I pjeva bolno
nestajući iza zida,
čekić neizvjesnosti I uzbudjenja
lupa čovjeka po lobanji,
jedan glas stranac sluša
I traži ga pod snijegom,
slijedi u proljeću zamrznutu sujetu koje se gnuša.
Užasna glad u zoru mori krajputaše prosjake,
ulični psi bjesno laju I glodju  krvavu kost
Iz utrobe noći.

Stefan Višekruna

Ljubav ne mari za nabujale rijeke,
poraznu tupost,
uznemirene vrane u zoru,
oblake od snijega
I za minulo nasmijano ljeto na moru,
ne ona to nikada ne čini, već sve
to jednostavno prvo udahne
I proguta sa nježnošću...

               Duh zore

Osluškujem duh zore koja sviće,
I pretvara se u melodiju koja zanosi čula mladošću
k'o  dani proljeća,

neprekidni lavež psa odjekuje u blizini,
dan se budi I vaskrsava
Sunce sa istoka,

pulsira I silno prosijava
u razornoj eksploziji
svijetlosti,

skučen u oklopu vremena i
prostora guta sa neutaživim apetitom minute I sate koji otkucavaju u srcu turobne Zemlje ,

a kiša pada pečalno ko da plače I
jeca za odrodjenim svijetom...

Pjesnik išti tišinu
ko ptica gnijezdo,
pjesnik se moli tišini,
kune se u tišinu
plodi  misli tišinom,
ovaploćuje se u tišinu,
pjesnik najuzvisenije stihove
izliva u tišini I tišini.

Preparirana paučina smjerno bičuje čovjeka,
otežale oči bolno pulsiraju u sljepočnicama
I padaju u san,
radijator bijesno sikće od vreline,
vrijeme sporo prolazi u dugoj zimskoj noći
I naliči polupanom brodu ljudskom u okeanu....

Polumrak u sobi
       halapljivo guta zidove ,
       utvare I siluete drveća
       u potoku tihuju I šume,
       prazne limenke piva
       proždiru paučinu ispod kreveta,
       začeta misao tromo se preliva
       I ovaploćuje u staroj slici na zidu
       koja ćudljivo sluti o ljubavi,
       njene bujne rascvjetale grudi
       teku ko izvorska voda
       I krijepe ljubljene usne,
       razasute knjige po stolu
       mudruju u nijemoj tišini,
       nemirne oči zaljubljenih
       nasladjuju se bjekstvom
       u požudnom bolu koji
       oživotvorava I sjedinjuje
       izranjavana  srca......

Jezik tišine

Jezik tišine
otkriva se
u suzi mučenika,
linčuje mnogoglagoljive
I najbučnije slovi
O tebi, ljubavi
I zvijezdama.

Februarsko sunce
topi se
I nestaje
u blijedom plavetnilu
koje pjeva
jezikom tišine.

Sumorni oblaci
teturaju
ko lakrdijaši
sa skaredno
tamnim očima,
vrabci veselo
preleću po drvećima
prepunim snijega,
I melodično cvrkuću
jezikom tišine.

Pravoslavna Crkva
smjerno tihuje u sebi,
I ponosito sija
izmedju kuća
uzdignuta ko Sveta ikona
koja grli nebo
svojim blagočestivim rukama.

Ona me gleda
pogledom proljeća,
grli me osmijehom sunca,
ljubi me strastno
ko boginja,
u njenim očima
ko u ogledalu
vidim sebe
kako se igram ljubavi.
Kada govori
divnim glasom,
razigra I
probudi se
u meni
krotka srna
I kaže volim te !

Priljubljen uz pločnik
leži izgažen I zaboravljen
crveni karanfil,
mokar I isprskan blatom
drhti u ranom proljeću
ko beskućnik hljeba gladan,
i sine tada čovjeku
misao začeta negdje
u beskraju srca
da tako izgleda
razbludna duša koja pati
I voli, strada I za oproštaj moli !

Mora da sam lud,sjeban i zajeban,zbog svega oko nas.
U nama ljubav ne prolazi ,kao da život iz mene izlazi,
i gledam je kao da je dugo znam,dok u mislima borba
nastaje ,smijeh lagano nestaje !!!

Ref: Jer ja sam lud,sjeban i zajeban,čim osjetim strast ,
i pogled sa strane,srce kao da staneee !!!

Prolazim ulicama neshvaćenim svaku noć,
gledam u tamu,i pitam se,da li će već jednom proć?
Pogledom otkrivam težinu prošlosti,
gledam curice oko mene,kažu dale bih sve kad bih
postale sjene,ali ja se ne obazirem na njihovo
lupetanje,i valjda nikome ne vjerujem,
dok ležim na betonu,imam sve oštrije vizije
zbog svoje hipokrizije !!!

Ref: Jer ja sam lud,sjeban,i zajeban čim osjetim strast,
i pogled sa strane,srce kao da staneee !!!

Ti se usudjuješ da gledaš mene,sklanjaj mi se s očiju,
i sam znaš da nećeš izdržati,mnogo si mlak ti naštrakani
nemoj da gledaš u moje oči ,vidjećeš  u njima,
sve ono što nikada bio nisi !!!

Ref: Sigurno si do sada čuo ,da sam lud,sjeban i zajeban,
čim osjetim strast i pogled sa strane,srce kao da staneee !!!

Srodna
                  duša

Koliko puta sam se opijao tom mišlju, I sada kada se prisjetim toga zadrhtim I protrne mi tijelo od jeze.

Nadahnjivao sam čula vječnim jutrima od kojih se pune pluća kiseonikom I pitao se da li ću te ikada sresti u prolazu nekog
nepoznatoga grada zagledan u rijeku I mostove,

slutim I prizivam
da čujem toliko željeni bat tvojih koraka koji lupaju po moždanoj kori I  odzvanjaju u meni kao zvono na obližnjoj Crkvi,

I moj skoro nečujni glas  grli te I budi iz snovidjenja  I radja žudnju u tebi kojoj ne znas imena I godina dok osjećaš da je neodoljivo blizu tebe srodna
duša tvoja.

Ako se sretnemo u srcu moga rodnoga grada, znaće dan I noć, vrana I pas lutalica šta nam je u srcima, a šta nam je u srcima, to pliva u džepovima I preliva se u očima, ne sumnjaj u to srodna dušo moja,

već poljubi me ko prvu ljubav svoju I znaj samo da ištim zaklinjući tebe, zemlju I Presvetu Bogorodicu da mi doletiš na krilima andjela svijetloga.

Tada ću prosijati I zalepršati krilima najživorodnije rodjen u tvome oku punom mene i
vajaću ti lice ljubavnim stihovima srodna dušo moja.

Kada dodje taj dan,
svi minuli dani sliće se
u njega I zapjevaće o
nama devetom simfonijom
u silnom zanosu nebo I zemlja srodna dušo moja !

Zadržavam suze u duši I očima zbog ljubavi moguće srodne duše svoje, zadržavam suze da ne poteku ko bujica nezadrživo zbog Boga I djavola,zadržavam suze u sebi da se ponovo rodim I pretvorim ih u kišu, zadržavam suze u duši I očima zbog podsmjeha tuge koja likuje u svijetu ko lakomi grabežljivac sa zlatnim pogledom.....

Njegoš je apsolutno bez ikakve sumnje najautentičnija ličnost ne samo u čitavoj evropskoj književnosti, već I u čitavoj svjetskoj književnosti.
Ah, Njegoš Njegošu tajna je najveća !
Nadsijan I prosijan nebom, Njegoš je luča krune Bogočovjeka Hrista, Njegoševa duša je bič tirjanima vječni.
Blistatelna ličnost Vladike Rada I Cetinjskog Tajnovidca I Bogovidca premudro kliče u svim svjetovima I uzvišeno se uzdiže ko Sunce na istoku......

Dječak trči sa neiskazanom radošću I zastaje na trenutak da pomiriše rascvjetali božur, opijen rajskom sladošću koja mu teče izobilno iz grudi, blagodatnim srcem oblagorodjava metežni svijet !

Sjenke u noći na snijegu
keze se I plešu podrugljivo
prizivajući demone,
tišina huči zaledjena
u mraku,
sljepac stenje očajno
od bola
I traži oči po zemlji
proklinjući Boga !