Proljećna kiša

Proljećna kiša
pljušti žedno po zemlji,

ptice ne prestaju
slavosloviti,

žedjam ulicama i
tražim voljene korake,

strasti su vojska u
oblaku dima koja igra
tango u zgrčenim
osmjesima,

razmišljam o Danilu Kišu
geniju književnosti,

ljubim ga zadivljeno
razdraganim očima,

kažu da presušene rijeke
noću plaču pijane u
zadimljenim krčmama,

kažu da te još uvijek
nasmijanu ljubim
u budjenju novoga dana,

teška stopala ljudi
žure na posao,
nije to metafizika,

ja sam opijeni inok
zaglavljen u mitarstvima,

vrijeme života i smrti
pleše i tutnji k'o  parobrod
u ušima,

klinička smrt
hara bjesomučno u
mističnim obeliscima.