Uklonite mi se...
Uklonite mi se sa očiju
bezumne sluge
rdjave volje ,
razvejte čamu u sebi
kojoj ropski služite
pokondirene tikve ,
nišandžije srca
olovo je skiptar
vaše milosti ,
pospanu dušu
kamdžija budi iz sna ,
oholost zaudara
pohotnom grabeži ,
skromnost je kruna
blagodarne smjernosti
krotkih duša .
Zavjet
Srce se ništi
plamom nespokoja ,
čovjek varljivi lutalica
čas jeste , a dosta više nije ,
pokušava da voli
a smrt mu spaljuje oči ,
Sizif mi je najrodjeniji brat
i samo on zna kako su
zvjezde skupe i nedokučive ,
pratio sam Don Kihota
u daleke zemlje
i rekao mi je :
"Moj dobri i vjerni
Sančo Pansa ,
ako želiš postati
slavni vitez ,
budi spreman
na sve žrtve
moguće pod Nebom
zarad ispunjenja
uzvišenoga zavjeta ."
Tama srpstva
Moja su bespuća
nakazna strašila
zmije o vratu
okovi na lutajućim duhovima ,
prožet sam njima
usudom gorkim.
U čovjeku ratuju
svi ratovi svijeta ,
na bojištu krvare neprestano
sloboda i čama ,
a opet mudroslovna
ljubav u meni
blaži mi i razbistrava
duhovni vid .
O čemu da pričam
sa onima koji pripovijedaju mir ,
a raskopavaju temelje
domova bližnjih,
gotovi su na sve zlosti
samo da ostvare
svoj bijedni pir .
Junaci zaboravljeni izdišu
okamenjenog pogleda ,
Okaljani današnjim
pigmejskim pokoljenjima ,
Ništa Sveto i
Bogu pristupačno ,
tama srpstva
vremena ovoga
zagorča nam
k'o nikad
prokletu Kosovsku večeru ,
zato većma bludim
u razdirućim mislima
nedostojan i sam
zavjeta
Svetih Nemanjića .
Znaj smrtniče !
Ne sanjaj više
da bi živio
u odijelu prošlih
trošnih života ,
živi i sanjaj
sunčane obale beskraja
nadahnut procvjetalim
ljubavima u grudima ,
proživi sve živote i smrti ,
platićeš najskuplju
kartu oko svijeta ,
al' saznaćeš cijenu besmrtnosti .
Ako tražiš sebe do kraja ,
potraži se u predgradju
lutajućih želja
i zamrle svjetlosti ,
nemoj da izdišeš
stopljen u masama bezglavim ,
to je nedostojno čovjeka .
Ostaj svoj smrtniče
fenomenalno čudesno svoj
i izrašće ti krila
koja će te sačuvati
u burna vremena
i srebrna svjetlost zvjezda
nikad neće gasnuti
u tvojim očima .
Znaj smrtniče ,
cvjeću ne treba
pijadestal pustih ostvarenja
da zamiriše ljepotama ,
to samo bezumnim ,
nesvjesnim svojih smrti
ljudima treba
kada se igraju diktatora .
Glas
Slušao sam glas pun
melanholije, a raskošan nadom
ili viziju onostrane besjede
od sjajne svijetlosti dana
da će ipak sve biti u redu.
İz prokletinje belosvjetske
İstina će najednom iz praha
i sjaja mača prekriti Zemlju
i oslijepiti umiruće oči .
Ljubav nije umrla ,
samo trenutno odumire
na raskršćima razbojničkim .
Mržnja će u lancima
ko' rob da izdiše
vječnim nepokojem
na ničijoj zemlji .
Raduje me što ptice
i dalje neodoljivo
pjevajući lete ,
isto ko' onoga dana
kada sam ugledao
svoju buduću ljubav !
Znaćeš da živiš samo onda
ako budeš iznova pokušavao
da uzlećeš i krstariš visinama ,
sve boli dragi čovječe ,
a najviše od svega boli
što je ova Zemlja oskrvnjena
kolijevkama smrti
i nema nikoga da mu ne lije
potocima smrt iz očiju ,
vaše misli i osmjesi
Partenon su krvi
iz koje će iznići
novi život i
nova vaskrsla Sveta sloboda .
Šta je vjera
u Hrista ?
Vjera je životvorna
kruna postojanja ,
Duh Sveti bića
i svetilište spoznaja uma ,
početak življenja vječnošću
i Otkrovenje slave Spasitelja
na Tavoru ,
umudrenje spasenja
i Vaznesenje iz pomrčine ,
prosijali vaskrsli grob
istine i savjesti ,
vjera je radjanje
probudjene ljubavi
iz mučeništva sumnji .
Misljenje ili lirski prikaz poezije -Stefana Visekrune
Iz nemogucih reci nastaje posebna pesma, magija ciste pesnicke duse.Poeta nosi “Bozansku liru”u svom pesnickom neznom srcu.Nesvestan sebe, koraca trnovitim putem do zvezda.
Nosen dahom svojih refleksivnih misli,postaje samo pesma...novo nadanje I prvi pocetak radjanja strofe.
Hercegovac...slican kamenu na medji upija kap ciste slobode I ljubavi.Nosen dahom Leutara otvara srce svetu, na dlan Bozanske ravni. Usudjuje se da suncu ponudi zrno mudrosti.
Osoben u izrazu, neuhvatljiv na dodire, Stefan je madjionicar svoje duse.Duhovnom lirom uzvisuje nebo, dok sa visina vetar raznosi pesnikove strofe, nalik sarenom zmaju u pokretu.
Prasak svetlosti u let beloj ptici na kamenu mudrosti, ustolicuje se...zeljan paznje I poverenja.
Svetu “Lucu” velikih mislioca sveta stavlja u dubinu svoje duse.Mlad kao crvena jabuka, misaono jak I ponosan, suncu se priblizava pogledom.Ciste emocije I blistavost uma nosi jaki kolorit boja u slikama.
Njegova poezija govori na vise jezika.Pesnik je bastini I sakuplja u grumen cistog zlata.
Neka je “Prvencu” bericetan rod I uspeh kod citaoca I publike, ostalo ce vreme zapisati u tragu pesnikove sudbine.
Tamo gde bude nogom krocio vreme ce zapamtiti delo.Reci se kale na vetru a mlado drvo savija do zemlje, rekose pre mene, mnogoumni pesnici I velikani ove zemlje.
Viseslojnost njegovih reci I misli dosezu veliki prag “Ispovesi duse”,pesnik imaginarno nosi pesmu u svojim iskrenim snovima, mislima I potrebama. On zavrdjuje da bude izabran od velikih ljudi.
Njegova jacina stiha I reci nosi novu energiju moderne pesme.Osoben, talentovan na bol I nedodir,sklapa mozaicke slike na piestal nevinih pesnika. Suncu drag prinosi Apolonu svoju liru.
Muze su njegove same pesme I osobenost karaktera. Trajace njegov stih kao koracnica velikih heroja.
Izdvajam sledeci stih iz nepoznatog naslova kao sudbu koja govori o tome:
***Publicitet je pocasna titula
sujetne obmane zivota...
Bog je vecna tajna proleca,
zato tako neodoljivo
gine dusa za njim.
23.05.2018. Srecko Aleksic knjizevnik iz Beograda
Pišem
da
postojim !
Pišem da ne umrem
ko' prosjak na kraju dana ,
svakim napisanim stihom
urezujem u tijelo vječnosti
po jedan zavjet besmrtni ,
prohodim sva prostranstva
i bespuća zemlje ,
kitim se oblacima ,
nestajem razložen u vazduhu
zagledan u ptice
ćutim da naslutim
blaženstvo slobode ,
sabiram se od bezbroj atoma ,
spuštam sunce u grudi
svjedočim život u pjesmi ,
obrazujem mastilom
punoću raslojenosti sebe
na ognjištu bića ,
kroz oplemenjivanje srca
ostvarujem postojanje
nedodirima ljubavi
i čudestvene umjetnosti ,
hodanjem po vodi
prevazilazim nevide
teške sumnje nepostojanosti .
Put
Tiho, neprimjetno
dok misliš da ne misliš ,
zagledan u nebo
bezobzirno nekud juriš ,
pogledom tražiš dijeliće slobode
i ljutito lomiš prste
u gomili ljudi,
pričaš sam sa sobom ,
kradeš sebe od svijeta
utrkuješ se sa psima lutalicama
i preturaš prostorije prošlosti
na ulici koja sliježe ramenima
razmišljaš o probudjenim zvijezdama u noći
i obuzima te misao da je svaki čovjek
misleća zvjezda svijeta .
Moja priča
Nikada se više nisam
nasladjivao požudnim bjekstvom od sebe
nego kada sam često bio opijen alkoholom.
Gorio sam u ognju nedorečenosti svoga života, tragediju sijao svuda oko sebe,
postao nobelovac sopstvene apokalipse.
Nikada kao tada smrt mi nije bila primamljivija,
a život bljutaviji.
Udisao sam čisti mrak i bio najvjerniji
poslušnik umiranja,
kamuflirao ponore svojih ništavila
prevarnom nadom koja mi je trulila u rukama
i bivala porušena iz temelja ko' Solomonov Hram.
Bjesovi su mi ogolili i sagorili žilu kucavicu
bića, utopljen u sujetne snove,
na život sam gledao demonskim očima
ko' sužanj umirući,
ravnodušnost me preplavljivala plivajući
po dnu pakla i nikada se više nisam
utvrdio u dubljoj spoznaji da je čovjek
najbespomoćnija prašina bez Boga !
, Publicitet
Publicitet je počasna titula
sujetne obmane života ,
iz gubitka smisla života
munjevitom brzinom niču
sveplodni rasadnici bezakonja .
Bog je vječna tajna proljeća ,
zato tako neodoljivo
gine duša za njim .
Žena je identitet
ličnosti čovjeka,
najveća raskoš u 21 vijeku
je pronaći mir u sebi .
Jalovi plodovi obezljubavljenosti
radjaju najubogije kvazi umjetnike
i kvazi religije ,
gramzivost je slijepilo
okamenjene savjesti ,
jezik je užasno često
britka sablja holokausta ,
riječi blijede pred ćutnjom ,
jer ćutnja je nepresušni
izvor spoznaje kojim se
najviše opijam ,
sve knjige svijeta nisu
uzvišenije od ćutnje .
* * *
Tajna besmrtnih stihova
Stvarnost je trenutak
nestvarnog ,
besmrtni stihovi radjaju
neprozračnu misao
obesmrćenu ljubavlju
i sažeženu od sujete
ognjem patnji .
Darovao sam sebe tišini
da zadobijem oslobodjenje
u neveštastvenoj suštini ,
i ona mi je odgonetnula
tajnu postojanja
vječnosti u vremenu
koju nijedan jezik iskazao nije ,
šaputao sam
premudru poeziju i
potresao se Rajskom sladošću
začuvši ove riječi :
" Djete moje , voli sve mojom ljubavlju
i nikad nećeš osjetiti šta znači umrijeti ,
voljeti znači neprestano vaskrsavati
u početku beskraja i beskraju početka."
Slovo Božije
Ljubav u dječijim očima
proždire smrt poput paučine ,
blagodarno srce
Sveti je oltar ljubavi ,
ravnodušnost je najmračniji
pakao svijeta ,
prolazna taština
najperfidnija je varka života
koja sagorijeva dušu ,
život je sudnji
ispit savjesti
i svjedočenje postojanja
Martirijumom Getsimanskim .
Podvig života
Neprijatelj van tebe
očajni je pas na putu
što unezvijereno laje ,
neprijatelj u tebi
Dioklecijan je strašni
žedan tvoje smrti.
Poraz je najdosljedniji
učitelj poznanja
sopstvenih provalija ,
odora razdora
raspusnog svijeta
trnov je vjenac
na glavi mudrima .
Postati pobjednik
podvig je života
koji iziskuje
viteško ispijanje
gorkih taloga
bezbrojnih padova .
Srpski narod
Iz stradanja prosijava
mučeničko Sunce
Svete slobode ,
mnogostradalni srpski narod
plamenim mačem
istine zlatne
u Otkrovenju paklenom
usuda Božijega
nauke je izučio
u ognju ropstva
i strašne pomrčine .
Prolivajući krv
onebesili smo zauvijek
blagorodne duše
kroz vjekove na Golgoti ,
Zagledan smjerno
u presvijetle oči
Bogočovjeka Hrista
umirao je i vaskrsavao
ništeći smrt slavno
ko ' ubogi Lazar
toržestvenom svjetlošću .
Kosovski zavjet
Sveti je Jerusalim
i grob Hristov najblistaviji
srpskome rodu ,
Noseći Krst
nepokolebljivo u srcu
i trnov vjenac na glavi
trpljenjem Pravednog Jova
odolio je bogootpadništvu
i obožen netvarnom radošću
klicao je Božanske riječi :
" Ja sam put , istina i život
koji vjeruje u mene ,
ako i umre živjeće . "
Filosofija
Jelinska filosofija
groblje je smrti
i pustinja bezvodna
u kojoj čovjek
poput izgnanika bezdomnog
gorko vapi
ko ' strijela čeznuća
za Bogom
i ne nalazi ga.
İzranjavani vojnici
u teškom udesu
na bojnom polju
često sažižu srce
skrušenošću do krajnosti
plamteći žudnjom
za prosvjetljenjem.
Dječije suze
ognjene su buktinje
blažene ljubavi
pred kojom zanijeme
i utonu u tišinu
nebo i zemlja.
İzgaranjem uma
u vrtlozima sumnji
začinje se plod religioznosti ,
smrt je samo strašni
vjesnik radjanja u beskraju
neuništivog života .
Zemni život blijedi
je prizrak svjetlosti
koji se lijeno promalja
kroz oblake ,
radost teče ko ' rijeka
kada čovjek
isprazni sebe od ništavila
i preumljenjem vaspostavi
Boga u srcu svome ,
nadanje je nasušna svetinja
umornih putnika
u vremenu i prostoru ,
stradanje je najsurovije
orudje ka dobrodjetelji
vrata tamnica sužanjskih
otključavaju netljene misli ,
spoznati sebe znači
osloboditi se zabludjelih iluzija
umiranje predstavlja
mračni nedug
gorde neplodnosti bića ,
sva naša bjekstva od života ,
strmoglavljenja pusta
samo su siluete beživotne
na ulici i slutnja
o početku postojanja čovjeka .
Nema ničega glupljega u ovome svijetu od zla i od čovjeka koji čini zlo.
On u svojim očima iz kojih se širi i zaudara
kužna šizofrena propast u suludoj beznadežnosti svoga stanja nada se do
poslednjega trenutka da će ostati
jedini pobjednik i obmanuti čitav svijet,
a u stvari nesvjestan je da je samo do kraja
sebi osigurao vječnu i katostrofalnu
pogibiju.
Vrijeme bitiše u
nevidovnom blijedolikom
duhu svijeta ,
u staračkom tijelu korača
po ruševinama Jerusalima,
čovjekova jedina hrabrost
sposobost je umjeća
postojanja ,
u beskraju srca
poljubac je eho vječnosti ,
voljeti znači
ovaplotiti se u
ruho besmrtnosti ,
dostojno čovjeka živi
istinoljubivo srce
koje mučenički umire
i vaskrsava na groblju
Svetih predaka.
Pitanja su nagovještaj
sozercanja i
most ka spoznajnoj
mudrosti ,
vapaj je krik
suštastva bića
i početak traganja
za prosvjetljenjem.
Stefan Višekruna
Posvećeno Marku Stanojeviću.....
Proljećna kiša
Proljećna kiša
pljušti žedno po zemlji,
ptice ne prestaju
slavosloviti,
žedjam ulicama i
tražim voljene korake,
strasti su vojska u
oblaku dima koja igra
tango u zgrčenim
osmjesima,
razmišljam o Danilu Kišu
geniju književnosti,
ljubim ga zadivljeno
razdraganim očima,
kažu da presušene rijeke
noću plaču pijane u
zadimljenim krčmama,
kažu da te još uvijek
nasmijanu ljubim
u budjenju novoga dana,
teška stopala ljudi
žure na posao,
nije to metafizika,
ja sam opijeni inok
zaglavljen u mitarstvima,
vrijeme života i smrti
pleše i tutnji k'o parobrod
u ušima,
klinička smrt
hara bjesomučno u
mističnim obeliscima.
