Da bi spoznao i obogatio se nečim dobrim u svome životu , čovjek mora prvo da spozna koliko on zapravo ne zna !

Petar Drugi Petrović Njegoš
( Osvrt na stihove  Nebeske poeme Luča Mikrokozma ).

                        

Luča Mikrokozma  :

Da , svagda mi dragi nastavniče ,
Srpski pjevče Nebom osijani ,
Zadatak je smješni ljudska sudba ,
Ljudski život snovidjenje strašno !

Najveličanstveniji Srpski pjesnik Njegoš
İ bogomudri svečovjek Vladika Rade
Posvetio je  slavnu nebesku
Poemu Luča Mikrokozma svome
Proslavljenome učitelju pjesniku Simi Milutinoviću Sarajliji koji je pored
Njegoševog strica Svetoga Petra Cetinjskoga uticao najviše na
Bogoobdarenu ličnost mladoga Vladike Rada .

Jedan od najvećih umova svijeta veliki
Gete iskazivao je počast i poštovanje obdarenom pjesniku Simi Milutinoviću Sarajliji .
On je jedan od mnogobrojnih zapostavljenih znamenitih ličnosti u
Našemu narodu , sasvim nedovoljno  uvažavan i poštovan .

Cetinjski pustinjak piše i obraća se svim
Bićem sa najdubljom zahvalnošću i
Ljubavlju svome dragome nastavniku i
Srpskome pjesniku Nebom osijanom .
U čudesnoj poemi i nebeskom spjevu
Luča Mikrokozma
Njegoš se  uspinje do neslućenih visina i
Ostaje fenomenalno neuhvatljiv i
Nedodirljiv , posebno u svome
Gorostasnome monologu zapanjujuće
Erudicije koji ga lansira pravo na tron
najuzvišenijih  besmrtnika
Književnosti kakvi su Dante i Milton .

Sozercavajući najmračnije ponore
Čovjekovog bitisanja na Zemlji i
Sagledavajući te iste zastrašujuće
Provalije duboko u sebi , kliče kroz svoja
Djela zajedno sa istorodnim mu
Svečovjekom Dostojevskim  :

"Svi smo mi krivi , za sve i sva ."

Život za Njegoša je vihor smrti i Vaskrsenje truležnog čovjeka iz Carstva smrti u dolini
Plača i uzdaha kosmičkih i natkosmičkih
Razmjera gdje neprestano ratuju dani sa noćima .

U jednome trenutku on se osjeća silno
Poput Cara Davida , a već u drugome
Času saživljava se i upodobljava
Mislećem atomu i duboko osjeća
Čitavo ništavilo , strahotu onoga
Što predstavlja biti čovjek u ovome
Svijetu .

Ponirući proročki u metafizičke i sveštene
Tajne neba i Zemlje , Vladika državnik ,
Mislilac , filosof i vatreni Poeta je drugi
Jov koji se neprestano hrve sa Stvoriteljem i vapi njemu oboženom
Ljubavlju , proklinje usud svoj mučeći se
Pitanjima smisla postojanja čovjeka .
U preužasnim vjetrometinama Golgotskoga stradanja svoga naroda
Ispija sudnju čašu Gospoda koja mu je dodjeljena po nedokučivom promislu
Božijem , jer jedino u njoj vidi blaženo
Utočište i bezmetežnu luku spasenja
U presvijetlom liku Bogočovjeka
Hrista .

Stefan Višekruna

Kišne gliste i
               Kišni ljudi

Bezbroj kišnih glista
Posle svake kiše
Grčevito umire
U strašnim bolovima na
Ledenom betonu .

Milijarde kišnih ljudi
Umire sa bolnim krikom
Neostvarenosti u grudima
Posle svakoga života
Ne zakoračivši dovoljno
Duboko u svoje sopstvo .

Milioni ljudi nikada ne umiru
Jer nisu ni kišne gliste
Niti su kišni ljudi .

Sve svjetlosti i mrakovi bitišu
İ smjenjuju se neprestano kao
Dan i noć u čovjeku .

Najteže i najpotresnije je
Obračunati se sam sa sobom
İ ne pobjeći pritom od sebe .

              Danas

Danas ljudi ujedaju pse .
Danas je tragično biti normalan .
Danas je opaka moda umirati svakoga dana najtužnijim smrtima iskompleksiranosti i hvaliti se time .
Danas je djavo naš kum najrodjeniji .
Danas je društvo duboko ogubavljeno destrukcijom koju naziva ljubavlju bez imalo srama .
Danas ljudi ispranih mozgova nasladjuju se zabavama i rijalitijima , jer odavno rovare u zemlji , okovani u tijelu krtice .
Danas je  bezumna vlast ušla u NATO , jer gramzivosti otpadnoj svako je roditelj .
Danas je novac , ugled i moć jedino mjerilo čovjeka .
Danas je vrijeme štakora i vrabaca .
Danas su fukare belosvjetske jedini naši heroji .

Život je poezija , poezija je život .
Jer poezija se ne stvara toliko
Koliko se ona prije svega živi svim bićem .

              İ dalje sam nestašno djete

I dalje sam nestašno djete
Jadni i umrli svijete ,
Zaigrano tumaram pijan
Mokrim ulicama sudbe klete .

Protjerujem sebe iz sebe
İ nepopravljivo čeznem da postojim ,
Jer najstrašnije  je ostati žedan
Na izvoru sopstvene spoznaje
I ne umrijeti .

Umoran od larme sveznajućih,
Ogrćem se tišinom koja iscjeljuje
Svekoliku bol srca  i
Pjevam o ljubavi
U carstvu smrti
sa pjesnicima
U kafani života .

İ dalje sam nestašno djete
Jadni i umrli svijete ,
Zaigrano tumaram pijan
Mokrim ulicama sudbe klete .

                      Probudi se dječače !

Probudi se dječače iz djetinjih snova ,
Ne padaju više čokoladice
İ biseri sa neba ,
Zamjenili su ih crni oblaci
İ prljava kiša.

Zubato Sunce kezi ti se sada
Na mutnom horizontu svijeta
İ grije te varljivom toplotom
Od koje se često razboliš.
Svi autići i vozići sa kojim si se igrao
İ lomio ih u pijesku
Smiju ti se podrugljivo u lice ,

Surovo je hladno sanjati o
Bogatstvu kada ti ulični beton
Smrska glavu i pohara djetinjstvo ,
Strašna je tragedija biti dječak
Bez roditeljske ljubavi ,
Ljudi su daleki stranci
İ guše se pomijama života ,
Zbog toga kamenuju raspetog Boga
İ umiru daleko od srca .

Život je nasmijana kučka koja te
Za čas posla namami jeftinim
Krpicama i pustim snovima
Po najnižoj cjeni ,
Ponekad čak i besplatno je obljubiš
Pijan na pozornici ludila ,
Pa se hvališ prevaren da si najveći
Mangup zbog toga .

Gdje su sada silne djevojčice što su trčale pomamno zaludjene tobom, zapitaš se nekad ?

Probudi se dječače i pogledaj ,
Nema više tvojih omiljenih šećerlema u
İzlogu prodavnice slatkiša u tvojoj ulici
Koje si gutao strasno očima ,
Nestale su istopljene u otpadu svemira .
Fudbalska lopta nije više tvoja ,
Za njom sada trče novi dječaci i maštaju
İsto što i ti nekada ...

Moje pjesme

Moje pjesme nisu pjesme ,
već prepjevi vapaja duše
koji patnički slove
o neslovivoj buktinji neba
i svom snagom plamte
u blaženom čeznuću
za prosvjetljenjem .

Čovjek koji tamnuje
u sivilu svijeta
raspinje se mišlju
u spoznaji o besmrtnosti
i duh mu krvari
izranjavan neopisivim
bolom savjesti .

Kad srce zaćuti

Kad srce zaćuti ,
nepokoj se nastani
kao rugoba ogavna
medju tvojim zjenicama .

Kad srce zaćuti ,
riječi se sruče u
ponore prokletstva
i plaču okovane mrakom .

Kad srce zaćuti ,
varvarska najezda
nemilosrdno opustoši
tvoju zemlju
i tada je strašna kazna voljeti .

Kad srce zaćuti ,
nebo postane
savršeno nedokučivo čovjeku .

Kad srce zaćuti ,
treba se svom snagom uzdignuti
iznad pepela
grijeha i smrti .

Jesen

Jesenje lišće
nijemo posmatra noć
beživotnim očima
i klonulo truli
na zemlji
pokislo od kiše .

"Život je uplašeni taoc smrti
uzvikuje uzbudjeno
pobjedonosnim glasom
novembarski smutni dan
nerodjenim zvijezdama ."

U pepelištima kosmosa
niču pupoljci
vaskrsne svjetlosti
i obasjavaju gusti mrak
turobne Zemlje .

Jesen je nalik na ubogog
barona od Sigonjaka
koji melanholično
samuje medju
opustošenim zidinama
svoga dvorca
i proklinje zli udes sudbine .