Dezdemona

Ruže rastu okovane strahovima
Zemlja  tegobno podrhtava
od malaksalosti izranjavana
svirepim munjama ,
mravi podvižnici umiru slavno
na putu ka Jerusalimu ,
nema nikoga na Zemlji da mu
potoci smrti ne teku iz očiju .

Svi plačemo za Suncem
izgnaničkim vapajem ,
mi ne živimo
nego trulimo polupani iluzijama
koje životom imenujemo ,
ljubav jedino vrijedi
a ne hudo ime ćoravih počasti ,
sujeta ljudska beslovjesnošću
nas ništi i prevazilazi se samo
umilnom krotošću duha .

Dezdemona ljubavi moja
bez tebe venem zatočen
u mraku lakrdijaškom ,
umirao bih i hiljadu puta na dan
za nedostižno srce tvoje koje
plamti vječnim proljećima .